Tihi ubojica modernog nogometa: Priča o Diegu Mili...

ADIOS AMIGOS

Xabi Alonso: Odlazak nogometnog gospodina

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

19/01/2017

Xabi Alonso jedan je od onih koji su uvijek izgledali, trčali i igrali drugačije od većine fudbalera. Elegantnog koraka, dugog pasa i pregleda igre za kojeg bi nostalgični balkanski sportski komentatori, da se radilo o nekom našem igraču pjevali da "dijeli lopte sa očima", uvijek je imao stila i bio klasa; i ne samo na terenu.

U Bayern, posljednju etapu svoje velike karijere, došao je slučajno, reklo bi se kao spas u zadnji čas, ali nije na kraju ispalo tako. Na kraju ljeta 2014. godine, kada je Pepov Bayern ulazio u jednu od onih svojih sezona sa milion i jednom povredom i kada su izvan stroja kao rafalnom paljbom krenuli ispadati između ostalog i Španjolci Javi Martinez i Thiago Alcantara, Pep Guardiola sjetio se starog znanca i do tada rivala iz sto i jednog rata. Uz lice Medhija Benatije, kojeg će Bayernovi navijači lako zaboraviti, pojavio se stariji gospodin, širokog osmjeha i intelektualnog stava, rezantnog udarca i trenerskog oka.

U Bayern ga je privukla i želja da uči od Guardiole, da tako kompletira niz trenerskih autoriteta; od Rafe Beniteza, Josea Mourinha i Carla Ancelottija, s kojima je već ranije sarađivao. U mitskim španjolskim građanskim ratovima Mourinha i Guardiole koji su se na bojnom polju odvijali od 2010. do 2012. godine, jedan od prominentnijih vojskovođa i generala na terenu bio je baš Alonso.

Xabijeva epizoda u Realu za mene je i krenula i završila iznenađujuće. Došao je u vrijeme kad je Florentino Perez okupljao svoje druge Galacticose, a potpisnik ovih redova se naivno pitao šta to zvjezdano ima tamo neki holder Liverpoola, da ga Flo vidi u kontekstu Ronalda, Kake i Benzeme, ultimativnih zvijezda tog prelaznog roka.

Treba biti iskren pa priznati da sam velikog Xabija do njegovog dolaska u Madrid cijenio koliko i Dietmara Hamanna ili Igora Bišćana – udarnička značka da, zvijezdani status nikada. Alonso je u Madridu preživio onu letargičnu sezonu Manuela Pellegrinija i dočekao da bude dio najjače ekipe koju je u svojoj bogatoj karijeri selektirao Jose Mourinho.

Istorija će pisati Judu na golu, poznatijeg kao Iker Casillas, suptilnog udarača i polivalentnog beka Álvara Arbelou, ludo talentovanog i, pa, ludo ludog Pepa, novoformiranog stopera Sergija Ramosa, staru kost (i tada) Ricarda Carvalha, te posljednjeg u redu iza Xabija - Marcela.

Xabijev najbliži saradnik zvao se Sami Khedira, ispred njih neke nove standarde definirao je Mesut Ozil, desno je bio Angel di Maria, a lijevo prva zvijezda tima i svjetskog fudbala - po broju fanova na društvenim mrežama - Cristiano Ronaldo. U vrhu napada su se rotirali po principu par – nepar Karim Benzema i Gonzalo Higuain.

Istorijska važnost ovog tima je mnogo veća nego je aktualni fudbalski hroničari valoriziraju, baš zbog toga taksativno navodim sva imena, te napominjem da je ključni igrač tog tima bio upravo Alonso. Mourinhov Real iz Španije je otjerao Pepa Guardiolu i nakon toga ništa nije bilo isto u svijetu fudbala.

Važnost Alonsa za Real postala je jasna kada su precizni um i kalkulantsko oko Carla Ancelottija krenuli promišljati kako osvojiti La Decimu. Carlo je pomnožio s nulom Ozila, di Mariu prevukao lijevo poluvisoko, a uz Alonsa uzdigao Luku Modrića. Titula je došla u produžetku, manje elegantno nego je tad već bila Xabijeva igra, ali potpuno zasluženo.

Tražio je odlazak iz Reala kad je sam vidio da postaje višak, da pored Kroosa i Modrića više nije čovjek za naslovne uloge.

Alonsova era na otoku za potpisnika ovih redova prošla je kao dio gomilanja zemljaka razigranog uma Rafaela Beníteza. "Hejtao" sam taj Liverpool ponajviše zbog onih izbacivanja Joseovog Chelsea u Ligi prvaka, ali iz današnje perspektive i kroz manje subjektivne naočale, Xabi je na Otoku spojio sve vrijedno za poziciju veznog igrača. Imao je više profinjenosti u primjeni agresije od Roya Keanea, više "vica" od Paula Scholesa, a za razliku od Stevena Gerrarda ili Franka Lamparda mogao je ako je želio i predriblati protivnika. Xabi je je mogao mnogo toga.

Za reprezentaciju Španije igrao je čak 114 puta, pomalo u sjeni doprinosa cijelog kontigenta igrača Barcelone. Bio je bio pomoćna radna snaga, čelična armatura između Sergia Busquetsa i Gerarda Piquéa. Da je preskočio odlazak u Brazil i onaj potop Vicentea del Bosquea rekli bismo da se znao povući na vrijeme, ovako ćemo samo reći da je imao osjećaje i prema reprezentaciji velike domovine. Za onu izvornu Baskiju igrao je pet puta.

Iz klupskog fudbala povlači se dok još može igrati na vrhunskom nivou i očito mu teško pada na želudac da se potuca po nekim kineskim ili američkim stadionima koji služe za uzimanje para na zvjezdano ime i prezime. Xabi želi otići sa stilom, a Kinezi još nisu počeli prodavati takvu robu.

Otići će očito na više spratove fudbalskih stadiona, na mjesta gdje fudbalski intelekt pretvara novac u sportski rezultat. Vjerujem da veću šansu ima kao Sammer, nego kao Guardiola. Dugo se već povlačilo da će mu baš Bayern ponuditi neku poziciju; to nije isključeno ni sada, kada se zna da će Philipp Lahm postati sportski direktor.

Do konačnog "adios amigos" ostaje cijela jedna polusezona a s njom i šansa da Alonso postane drugi igrač koji je osvojio tri Lige prvaka sa tri različita kluba.

Xabi je uvijek imao stila!

 

   

 

Magarci