Jin i Jang Slavoljuba Muslina: It Ain’t Over Till ...

EL PRINCIPE

Tihi ubojica modernog nogometa: Priča o Diegu Militu

Gostuje:
Tibor Obradović

18/01/2017

U godini koja je iza nas od aktivnog se nogometa oprostio jedan poseban igrač.

Igrač koji je Interu donio toliko dugo očekivani naslov europskog prvaka, spajajući ga s naslovom prvaka Italije i talijanskim kupom u prvu trostruku krunu nekog talijanskog kluba u povijesti. Onaj zbog kojeg Jose Mourinho i dalje može na glavi pronaći nekoliko vlasi koje se opiru sijedima. Igrač koji je po povratku u klub svoje mladosti istome donio naslov prvaka Argentine nakon trinaest godina.

On je Diego Alberto Milito, a ovo je njegova priča.  

Rođen u gradiću Bernalu, nedaleko od Buenos Airesa, Diego je karijeru započeo u Racingu, popularnoj "La Academiji", jednom od klubova velike petorke argentinskog nogometa. Nadimak, El Principe, iliti Princ dobiva rano, zbog fizičke sličnosti s urugvajskom legendom Enzom Francescolijem, a s vremenom pronalazi svoje mjesto pod suncem, postavši udaran dio mlade momčadi Racinga koja dvije godine nakon toga osvaja naslov državnog prvaka.

U to vrijeme, u redovima rivala Independientea, karijeru gradi jedan drugi Milito.

"Derbi Avellaneda", često navođen kao drugi po važnosti argentinski derbi, predstavlja sve samo ne opuštenu nogometnu utakmicu. Samo nekoliko stotina metara od Racingova El Cilindra stoji stadion "La Doble Visera", na kojem kapetansku traku nosi Diegov mlađi brat, Gabriel. Braća koja su tijekom karijere ostala čvrsto povezana, pa čak i igrali zajedno u Real Zaragozi, u počecima svojih nogometnih puteva stajali su jedan nasuprot drugome u derbiju punom nasilja. Priča kaže kako je njihova majka prilikom jednog derbija Avellaneda morala uzrujana napustiti stadion, nakon što nije mogla gledati žestoki dvoboj svojih sinova. Bila to urbana legenda ili ne, ona savršeno oslikava kompetitivnost klupskim bojama zaraćene braće i divlju strast koju nogomet raspaljuje u Argentini.

Nakon dokazivanja u klubu koji ga je odredio kao osobu i profilirao kao igrača, Milito 2003. godine odlazi putem mnogih argentinskih talenata, u Europu. Dvije sjajne sezone u Genoi okrunjene su s fantastičnih 34 pogotka u 62 nastupa, ali tada klub potresa skandal s namještanjem utakmice posljednjeg kola Serie B protiv Venezije u sezoni 2004./2005., nakon čega su izbačeni u Serie C1. Milito napušta Liguriju i seli u Španjolsku, pridruživši se bratu Gabrielu u Real Zaragozi. Tamo je pak zabio 61 gol u 125 nastupa u svim natjecanjima,  a u zadnjoj sezoni postaje i kapetanom momčadi. Nakon što je Zaragoza ispala iz Primere 2008. godine otvara mu se prilika za povratak u Serie A, gdjenakon samo godine dana nazad u Genoi dolazi ponuda milanskog Intera.

Milito, u razmjeni koja je uključivala milijune eura i nekoliko igrača, kreće prema San Siru, Joseu Mourinhu i najvećim uspjesima karijere.

Ono što je postigao tijekom prve godine boravka u Milanu malo koji igrač postigne za cijele karijere. Brzo se uklopivši u napadačkom trokutu s Wesleyjem Sneijderom i Samuelom Eto'om, Milito postaje dio momčadi zapamćenoj po fizičkoj snazi i taktičkoj besprijekornosti Mourinhovog pečata,te već u prvoj sezoni na San Siru osvajaju trostruku krunu. Statistika nam otkriva nevjerojatan podatak o njegova pogotka četiri u tri ključne utakmice te Interove legendarne sezone.

Veni, vidi, vici.

Tim trima riječima najbolje možemo opisati ono što se dogodilo u te tri najveće utakmice Militove karijere.  Nakon što je srušio Romu u finalu talijanskog kupa, Milito zabija i Sieni u posljednjem kolu prvenstva, osiguravajući Interu naslov talijanskog prvaka. No, ono najbitnije dolazi šest dana kasnije, 22.svibnja 2010. godine u finalu Lige prvaka.

Na madridskom Santiago Bernabeuu, Milito s dva gola donosi Interu trofej koji su njegovi navijači čekali dugih četrdeset i pet godina, te kompletira trostruku krunu, prvu u povijesti za neki talijanski klub. Mourinho je Principeu poklonio naklon prepunog Bernabeua, zamijenivši ga Materazzijem u 92. minuti finala. Iako je to finale bilo u znaku Portugalca, Milito je tom utakmicom došao do vrhunca. Nakon dvije asistencije i pogotka u čuvenom polufinalnom preokretu protiv Barcelone na San Siru, jednom od najupečatljivijih susreta Mourinha i Guardiole, Milito je odveo Inter na krov Europe.

Čovjek koji se bez aure prave zvijezde toliko rijetko pojavljivao na naslovnicama sportskih medija uspjeh je obilježio tiho, neupadljivo, iako je njegova egzekucija te sezone bila ubojita, kao uostalom i tijekom većine karijere. Uz priznanje čeličnoj obrani tadašnjeg Mourinhovog Intera, predvođenoj dvojcem Lucio i Samuel, te "industrijskom“ veznom redu Zanetti – Cambiasso - Stanković, pitanje je bi li Inter uspio u svom legendarnom dostignuću da u napadu nisu imali hladnokrvni stroj za golove u liku El Principea. Dribling kojim je "slomio" Daniela Van Buytena prije sigurne realizacije za 2:0 Intera sigurno je jedna od najljepših razglednica finala Lige Prvaka u novije vrijeme, nešto što će navijačima milanskog kluba ostati zauvijek urezano u pamćenje.

Iako je u Interu proveo naredne četiri sezone, nijedna se od njih nije mogla mjeriti sa već sada epskom 2010. godinom. Milito je nastavio zabijati, no godine su sa sobom donijele i ozljede. Odlučuje se na povratak u Argentinu 2012., a kamo drugdje nego u klub svoje mladosti, u voljeni Racing. Odmah u prvoj sezoni osvaja Aperturu, a tijekom tri sezone provedene u klubu, ispostavit će se njegove posljednje u karijeri, upisuje 21 pogodak u 59 utakmica.

U svijetu nogometa neke stvari pronalazimo teže nego druge, a tip napadača kakav je bio Diego Milito jedan je od njih. Naslanjajući se na stil i tradiciju igrača poput neuhvatljivog Pippa Inzaghija ili nizozemskog fantoma Roya Makaaya, mirnoćom i staloženošću pred protivničkim vratima koje je posjedovao za vrijeme aktivne nogometne karijere uspio je nadoknaditi manjak tehničke vještine, fizičke snage ili brzine, te se pretvorio u jednog od najproduktivnijih napadača svoje generacije.Lijeva ili desna noga, rame ili glava, Militu nije bilo važno. Bilo mu je važno da lopta prijeđe crtu, da semafor zasvijetli i da stadion eruptira.

Diego Milito bio je istinsko utjelovljenje nogometnog tihog ubojice koji uvijek vreba svoju šansu, a što je najbitnije, zna ju iskoristiti kada ona napokon dođe.

Na press konferenciji održanoj dan prije posljednje utakmice, istaknuo je težak rad kao odrednicu svojih uspjeha i izrazio zahvalnost četirima klubovima svoje karijere, napominjući da se u svakome od njih osjećao kao u krugu obitelji. Takav koncept nogometne obitelji nesumnjivo mu je bio iznimno bitan, te je tijekom svojih godina u Europi igrao za klubove u kojima bi prepoznao tu kvalitetu, a možda mu je baš to i bilo potrebno da razvije svoj golgeterski talent.

Ipak, jedna mu je nogometna obitelj bila i ostala najvažnija. Na kraju, u suton svoje velike karijere rekao je da su mu se ostvarila dva sna koja je sanjao od mladosti; onaj o osvajanju argentinskog prvenstva s Racingom, te onaj o umirovljenju u njihovu dresu. Priče o Interovoj trostrukoj kruni nije bilo, vjerojatno ne zato jer mu je generalno bila nevažna, već zato jer je bila nevažna u odnosu na ono što je želio postići i što je postigao s klubom koji je nosio u srcu. U suzama, s brojem 22 na leđima i kapetanskom trakom oko ruke, Milito se oprašta od aktivnog nogometa 21. svibnja 2016. godine, na legendarnom Racingovom El Cilindru, gotovo točno šest godina nakon one čuvene noći na San Siru. Oprostio se na svojstveni, militovski način, zabivši pogodak u utakmici protiv Temperleyja, u labuđem pjevu jedne od istinskih tihih legendi s početka 21. stoljeća.

Iako se može raspravljati o tome je li mogao više, pogotovo u nacionalnom dresu, jer je za reprezentaciju Argentine postigao mizerna 4 pogotka u 25 nastupa i o tome je li bio tipični late bloomer ili jednostavno nije mogao protiv svoje tihe i povučene prirode, ostaje jasno da se prošlog proljeća od nogometa oprostio jedan od njegovih samozatajnih junaka, zbog kakvog su ga neki od nas i zavoljeli.

Jer kao što su pjevali navijači Racinga, aludirajući na njegova brata Gabriela: - "samo je jedan Milito“.

Ilustracija: Stelle Cadenti

Starac i more