Baraž preporuča: Drugačiji portret Messija i razlo...

NALIČJE NOGOMETA

Zov sirena: Kako je Matej Delač postao izgubljena duša nogometnog čistilišta

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

06/01/2017

Prije nešto više od tjedan dana potvrđen je transfer Hajdukovog reprezentativnog vratara Lovre Kalinića u belgijski Gent za 3,1 milijun eura, što je ujedno i najveći iznos plaćen za nekog hrvatskog vratara u povijesti. Hajdukov čuvar mreže tako je s nepunih 27 godina ostvario željeni transfer u inozemstvo, zaokruživši igrački ciklus na Poljudu.

Prema određenim navodima iz kuloara bliskih samom igraču Kalinić je imao još nekolicinu upita koji su navodno varirali od Kine pa sve do minhenskog Bayerna. Doduše, tamo bi u najbolju ruku služio kao pouzdani grijač klupe, spreman da uskoči tek u slučaju da bilo što pođe po zlu s nedodirljivim Manuelom Neuerom. Kuloarskim pričama se besmisleno baviti čak i ako se želi prikazati pozitivna briga Kalinića o tijeku svoje profesionalne karijere, jer sve i da je odbio Bayern kako bi otišao biti "prvi na selu" umjesto "zadnji u gradu" – makar to "selo" bila jedna od najkonkurentnijih europskih liga srednje kategorije  - to ne bi bio jedini primjer njegovog racionalnog shvaćanja svoje pozicije.

Lovre Kalinić vezan je s Hajdukom više od deset godina, potpisavši stipendijski ugovor 2006. godine. Nije to bila tipična priča o talentiranom mladom vrataru, predodređenom da preuzme "jedinicu" nakon što potreba natjera klub da proda Danijela Subašića, danas prvog vratara reprezentacije. Kalinić je dugo živio u sjeni; dovoljno dobar da se o njemu priča kao o "nekom  dobrom klincu koji se kali po niželigašima", ali očito nedovoljno dobrom da dobije dugoročno povjerenje u matičnom klubu. Tek je dolaskom Igora Tudora 2013. godine na mjesto trenera dobio povjerenje, koje je gotovo završilo njegovim naknadnim izopćenjem iz kluba. Međutim, Kalinić nakon sukoba s trenerom ipak nije tražio papire i mjesto u nekom novom klubu; unatoč tome što mu je navodno više puta pristupao i Zdravko Mamić, Lovre je odlučio da je za njegovu karijeru najbolje profilirati se u Hajduku. Nije ga pokolebala ni činjenica da mu je lani samo zbog birokratske formalnosti i nemogućnosti dobivanja radne dozvole propao milijunski transfer u Aston Villu, već je i ovu sezonu odradio na razini. Zaokružio je cjelinu tako što je čako priliku da se izbori se za kontinuitet, nakon čega je odabrao pravovremeni odlazak u klub u kojem će dobiti iskorak na stepenicu više.

Na ovu zasad lijepu priču o momku koji je preko trnja našao svoj put do zvijezda veže se direktno i jedna koja naglašava koliko je lako zapeti u tom istom trnju gledajući u zvijezde. Naime, Kalinić je svojim transferom u Genk srušio sedam i pol godina star rekord svojedobno također mladog i perspektivnog vratara, Mateja Delača.

Delač je produkt omladinskog pogona prvoligaša Intera iz Zaprešića, prvog osvajača hrvatskog Kupa i kluba kojeg će čitatelji van Hrvatske možda prepoznati kao onog koji se po treći put nakon Dinama i Partizana te Cibalije i Obilića u službenoj utakmici susreo sa klubom iz Srbije. Bilo je to u drugom pretkolu Kupa UEFA 2005. godine, kada ih je s lakoćom izbacila beogradska Crvena Zvezda. Delač je poraz u prvoj utakmici u Zaprešiću (3:1) promatrao uz aut liniju, kao dječak s nepunih četrnaest godina; vjerojatno ne očekujući ni u najluđim snovima da će kroz svega tri godine na tom istom mjestu ući u povijest tako što će obraniti jedanaesterac legendarnom Davoru Vugrincu, najboljem strijelcu u povijesti HNL-a, kao i dva Nikoli Kaliniću, koji je tad branio boje Hajduka. Te sezone 2008/09. Delač je promoviran u prvog vratara kluba, iako je debitirao te iste sezone kao najmlađi igrač u povijesti lige, sa samo 16 godina i 186 dana.

U doba posvemašnje globalizacije najveći klubovi pronađu talent i u najskrovitijim kutevima planete, stoga nije dugo trebalo prije nego se na tribinama ŠRC Zaprešića stvore skautovi nekolicine europskih klubova kako bi vidjeli nadarenog klinca. Tog je ljeta gotovo potpisao ugovor s Benficom, ali se na kraju po svemu sudeći klubovi nisu dogovorili oko odštete. Ipak, pojavio se Christopher Lollichon, trener vratara Chelseaja koji ga je osobno gledao i zaključio kako se isplati dovesti ga u London.

"Nije bilo potrebno da ga pogledam tisuću puta da vidim koliko je potencijala taj momak imao, brzo sam nagovorio čelnike Chelseaja da ga kupimo", izjavio je Lollichon u intervjuu za goal.com.

Zaista, Delač je odisao sigurnošću u sebe nalik onoj kojom sad odiše Milanov Donnarumma. Iako praktički u srcu tinejdžerskih godina, Delač je napustio ideju kojoj je bio sklon a u kojoj bi rado ostao razvijati se u Zaprešiću, gdje bi usput završio školu prije nego se otisne tako mlad u žrvanj tako velike konkurencije. Na kraju krajeva, takve prigode možda dođu jednom u životu, kažu. Privatni vozač je tog  9.rujna 2009. dovezao njega i njegovu obitelj na Wembley, gdje je u društvu stručnog stožera Chelseaja, među kojima je bio i tadašnji trener Ancelotti, gledao kako se Gordi Albion osvećuje Hrvatskoj za onaj poraz koji je Engleze stavio bez Eura 2008. Nakon što je u klupskom kampu potpisao petogodišnji ugovor s Chelseajem, Delač je vraćen na posudbu u Zaprešić do kraja te sezone. Ono što se činilo kao razuman prijelazan potez za bolju aklimatizaciju postao je tek prvi čin priče o tome što se dogodi kada mladi igrač odluči prenagliti s odlaskom.

Delač je po konačnom odlasku iz Zaprešića u ljeto 2010. poslan u "jaslice" nedokazanih mladih igrača londonskog kluba, nizozemski Vitesse.  Od  tog 24. kolovoza 2010. do danas Delač je po posudbama promijenio nevjerojatnih osam klubova od Nizozemske, Portugala, Češke, Francuske, Belgije; nazad do Zaprešića pa sve do novosadske Vojvodine i Sarajeva, gdje se uklapao kao pompozno pojačanje Tanovom projektu "europskog Sarajeva",  simbolično stagnirajućeg kao i Delačeva karijera. Za četiri od osam klubova sakupio je sveukupno osam nastupa u četiri sezone, dok je za Chelsea prvi (i vjerojatno zadnji) put nastupio u prijateljskoj utakmici protiv ljubljanske Olimpije, u ljeto 2014. Još jednom se neobjašnjivo dao "navući" na činjenicu da je revijalni dio priprema proveo s prvom momčadi; toliko da je s klubom sa Stamford Bridgea potpisao novi, četverogodišnji ugovor. Samo mjesec i pol dana kasnije realnost je ponovno isplivala; poslan je na novu posudbu, u Avignon.

U tom lutanju zapravo su mu najviše godile te dvije odvojene posudbe u Sarajevu. Slično kao i bivši Dinamovac i  kolega vratar Filip Lončarić u plavom dijelu grada, Delač je brzo osvojio sarajevske "Pitare", unatoč činjenici da je i tamo znao gafovima pokazati koliko na mladog vratara utječe manjak kontinuiteta te posljedično i opadanja nekoć zavidnog samopouzdanja. Spominjalo se da bi mogao obući i dres reprezentacije BiH, na račun činjenice da je rođen u Gornjem Vakufu - iz kojeg je njegova obitelj otišla 1996. nakon što im je u ratu srušena kuća - ali to se također nikada nije dogodilo.

Poput nekog djeteta vojnika, Delač je iz godine u godinu mijenjao klubove kao što takva djeca mijenjaju škole; pokušavao se svidjeti i nametnuti svima gdje god je došao, iako je znao da s dolaskom zime mora reći zbogom novim prijateljima i ponovno graditi sve iz početka. Po isteku novog ugovora s Chelseajem, za koji ne može nastupati sve i da ima šanse vratiti se, imat će tek dvadeset i šest godina. Godinu dana mlađi nego što je Lovre Kalinić sad, Delač će tada ući u fazu koju se kolokvijalno voli nazivati "najbolje vratarske godine". Ipak, ta faza istovremeno podrazumijeva da ste uspješno odradili formativne godine i stekli sigurnost kojom možete ukoračiti u vrhunac profesionalne karijere.

"Bit ću iskren, mislim da Matej nema budućnost u Chelseaju. Kada sada pogledam moram priznati da možda nisam uzeo u obzir sve stvari, prije svega kvalitetu hrvatske lige. Mislim da mu malo nedostaje da se nametne ovdje, ali pred njim su još dvije godine ugovora i nadamo se da ćemo pronaći klub koji će mu najbolje odgovarati za nastavak njegove karijere  Ipak, ne gledam na njegov dolazak u Chelsea kao promašaj, najprije zbog toga što smo upoznali fantastičnu osobu" izjavio je na kraju tog intervjua Lollichon, čovjek koji ga je i doveo u London.

S gotovo deset godina uglavnom neuspješnih posudbi, s kojih bi glas o njemu ponešto široj javnosti dolazio tek putem novih naslova koji ismijavaju njegove gafove, Delač više ne predstavlja onaj 190 centimetara visok svjetionik uspjeha mladim igračima. Nažalost; upravo suprotno, njegova karijera je sada svjetionik tim istim mladim igračima da se ne nasukaju na iste hridi na koje je on naletio, a s kojih je jako teško odsukati se.

Srce, noge i lopata