Daytonski fudbal

IZBORNIK

Čačićeva (ne)podnošljiva lakoća postojanja

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

06/04/2016

„Od svih stvari na tom svijetu, samo stalna mijena jest.“

Uvodni stih iz pjesme „Mujezin“, jednog od prvih pera hrvatskog romantizma Petra Preradovića, zapravo jako dobro ocrtava jedinu konstantu u trenerskoj karijeri aktualnog izbornika hrvatske reprezentacije Ante Čačića. Uvučen u paradoks u kojem je pri svakom novom angažmanu prisiljen staviti fokus na prolongiranje neminovnog umjesto na unapređivanje svoje filozofije i rada, Čačić je samog sebe isprofilirao u trenera koji je pandan onom jednom poznaniku koji zapravo nije loša osoba, ali ga svi izbjegavaju dok im zaista ne zatreba, nakon što su ostali bez drugih opcija. A on se, živeći pritom u perpetualnoj fazi negiranja, svaki put zadovoljno javi i – što je još važnije za odnos takve prirode – ne postavlja nikakva suvišna pitanja.

Nakon što je u posljednje četiri sezone oscilirao od vođenja trećeligaških – i prvoligaških – filijala do europskih avantura s nedvojbeno najuzbudljivijim Mariborom još od onog Prašnikarovog, Čačić je priliku za svoj magnum opus praktički ni kriv ni dužan dobio tako što će voditi najtalentiraniju generaciju hrvatskih reprezentativaca – ako ne od samostalnosti, onda sigurno od brončane generacije – u trenutku kada je dobar dio njenih stožernih igrača na vrhuncu karijere. Ironično, lišen bilo kakvog konkretnog pritiska u okolnostima gdje je reprezentacija toliko alijenirana od navijačkog puka da se komotno može prozvati hrvatskim svemirskim programom, izbornik zapravo funkcionira u za njega familijarnoj atmosferi: po sličnom ključu kao što je funkcionirao za vrijeme njegovog „stolovanja“ na klupi zagrebačkog Dinama. Ne samo da se nije, niti dva mjeseca do početka turnira u Francuskoj, pokušao uhvatiti u koštac sa kroničnim problemom hrvatske reprezentacije – utiliziranjem kreativnog dijela momčadi i silnih ograničenja u tranziciji – Čačić preslikava svoj modus operandi iz maksimirskih dana na način da ponovno pokušaj autoriteta gradi izmišljajući rješenja koja su u potpunosti maliciozna po momčad. Bila to implementacija sustava sa tri stopera u situaciji kada ni izbor za prvi stoperski par Ćorluka – Lovren nije ni po karakteristikama u potpunosti komplementaran, ili testiranjem napadačke varijante Kalinić – Mandžukić od prve minute, koja nas tjera da se pitamo hoćemo li zbilja morati pisati kako izbornik u suštini razmišlja na način da će kuršlus u obrani te spomenutu kontinuiranu statičnost i manjak kreacije u veznom redu kompenzirati takvim pokušajem „izmišljanja tople vode“? Bez obzira što ti potezi u kombinaciji uspijevaju preopteretiti valjda jedinog igrača koji u kontinuitetu pruža solidne utakmice, Ivana Perišića. Situacija s kadrom i idejom kako bi mi trebali istrčati na Park Prinčeva tog dvanaestog lipnja jasno ukazuje na nedostatak stavljanja točaka na silne upitnike, naslijeđene i novonastale. Točnije, trenutačno ne da se ne stavljaju točke, nego se ni ne stavljaju interpunkcijski znakovi na kraj predzadnjeg pripremnog ciklusa.

Ali, to je ta Čačićeva (ne)podnošljiva lakoća postojanja. Baš kao i u Kunderinom klasiku; Čačić zna da je njegova pozicija spram javnosti takva da – kao i protagonist Tomaš – stalno mora tražiti opravdanja; mora tajiti, muljati, prikazivati da zapravo razmišlja i traži načine da popravi situaciju. Jedini je problem što Čačić, kao trener iz plejade kućnih prijatelja s početka priče, još uvijek nije svjestan da za razliku od njegove uloge u Dinamu „živi jedan život“ na najprominentnijoj poziciji u njegovoj trenerskoj karijeri, te da – kako i citat iz romana sam kaže – radi toga nema mogućnost provjeravati hipoteze pokusima samo da bi konačno spoznao treba li slijediti sebe ili ne. U prijevodu, Ante Čačić je – poučen prethodnim iskustvima – od samog ustoličenja suočen sa činjenicom da se on ovdje ne bi ni trebao naći da situacija u kadrovskoj službi nije toliko izmakla kontroli. Ako nije s moralne strane zaslužio da ga se jeftino patronizira referiranjem na činjenicu da je po struci zapravo serviser TV uređaja, onda on sam mora jednako tako biti decentan i iskren - barem sa samim sobom – kako bi nas poštedio situacije u kojoj iskorištava svojih unaprijed definiranih prolaznih pet minuta na način da traži neki svoj zalog, pečat po principu „kad već ne može logično, ajmo onda što bizarnije“. Bez obzira koliko se situacija pokušala izgladiti alibi gostovanjima na velikim natjecanjima, ugled je – u onom punom nogometnom smislu riječi - odavno riječ koja se ne veže za pojam hrvatske nogometne reprezentacije, već niz kurtoaznih rečenica koje ljudi kažu kao dok se obraćaju bolesnoj osobi, gdje je teško priznati da zapravo djeluje umorno i otužno. Ako je cilj životarenje i utjeha plasmanima na proširena izdanja kontinentalnih natjecanja, onda sudbina Karenina, psa iz Kunderinog romana koji ugine od tumora postane realnost. Samo, u ovom slučaju na kraju neće biti nikakvog smješka na samrtnim posteljama.

Magarci