Baraž preporuča: Povijesna spona Barce i Ajaxa, št...

TACKLING

Otpor teoriji

Gostuje:
Luka Kostić

30/12/2016

Bio je petak, 11.11.2011., inače dan na koji je 1918. završio Prvi svjetski rat. Xabi Alonso, tada igrač Real Madrida, sjedio je u sjedištu španjolske nogometne federacije i razgovarao o nogometu. Sid Lowe, Guardianov madridski poslanik, govorio je tečni španjolski. Pa ipak, Alonso je, s vremena na vrijeme, spominjao engleske termine. "Holywood balls", "target man", "poppy", "the Liverpool Way" i, najindikativnije, "tackling". Xabi Alonso tada je bio europski i svjetski prvak sa Španjolskom, kucajuće srce jedne od najvećih internacionalnih generacija svih vremena i bivši veznjak Liverpoola  s kojim je postao europski prvak 2005. Tema se sama od sebe nametnula: zašto Engleska kaska za ostatkom međunarodnog nogometa? Razloga je, dakako, tada, kao i sada, bilo mnogo. Ali jedna riječ djelovala je simptomatično. Tackling.

"Ne mislim da je vještina klizećeg starta igračka kvaliteta. To je recurso, posljednja opcija, a ne karakteristika tvoje igre. Kada sam bio u Liverpoolu znao sam čitati prospekte prije utakmica koji su sadržavali intervjue sa igračima mlađih kategorija. Pitanja: dob, uzori, vrline, i sl. Odgovori: 'Šut i klizeći startovi'. Ne mogu razumjeti da bi nogometni razvoj poučavao klizeće startove kao kvalitetu, nešto što se uči i poučava kao karakteristika igre. Kako to može biti način gledanja na igru? Jednostavno ne razumijem nogomet u tim terminima. Klizeći startovi su posljednja opcija; ponekad će ti biti korisni, ali to nije nešto čemu treba težiti. Teško je zamisliti promjenu su oni tako duboko usađeni u englesku nogometnu kulturu, to je nešto što ja ne razumijem.[1]"

Ubrzajmo vrijeme. Manchester City Pepa Guardiole poražen je od strane aktualnog engleskog prvaka Leicestera. Obrana Cityja ponovo je bila primarni razlog novog kolapsa; pred Guardiolu je, nakon nekog vremena, postavljen upit: zašto City nije osvojio niti jedan klizeći start u prvih 35 minuta susreta? Pepov odgovor: "Ja nisam trener za klizeće startove, ne treniram ih (…)".  Unatoč tome što izjava ne bi trebala iznenaditi nikoga koji je iole upoznat s Guardiolinom trenerskom metodologijom, ona je došla kao na pladnju za engleski konzervativni nogometni establišment, čiji je status quo upravo Španjolčev dolazak najviše doveo u pitanje. Harry Redknapp, Sam Allardyce, čak i Jaime Carragher, sve redom starješine tradicionalne engleske nogometne paradigme, ustali su u obranu časti klizećeg starta. Kako jedan trener može voditi klub u borbi za naslov ukoliko ne gaji metodičan pristup jedne od najsvetijih vrlina engleskog nogometa?

Pitanje je, dakako, u kontekstu Guardiole i njegovih trenerskih konvencija, potpuno suvišno. Guardiola je niknuo u Barceloninoj La Masiji, akademiji koju je osnovao Johann Crujff, čiji su temeljni postulati bili, parafrazirajući Xavija Hernandeza - još jednog tehnički nadarenog Barceloninog veznjaka - "dodavanje, dodavanje, dodavanje, traženje prostora, dodavanje, dodavanje". Guardiola je nastavak teorijske tradicije čiju bi genezu historijski mogli pratiti od najranijih dana škotskog nogometa, preko Vica Buckinghama, mađarskog Aranycsapata, Michelsovog Total Voetballa do naravno Crujffove Barcelone. Pojednostavljeno do krajnosti, taj pristup nogometu možemo okarakterizirati proaktivnim, sa posebnim fokusom na fluidnost igračkih uloga, važnu ulogu strukture tima i privilegiranjem napadačkog nogometa. Guardiolina metodika je prije svega okarakterizirana teorijskim pristupom nogometnoj taktici. S druge strane, britanski pristup oduvijek je bio baziran na konciznije osobine poput "srčanosti", "momčadskog duha" i "požrtvovnosti". Kao što Jonathan Wilson piše u prologu svoje utjecajne knjige o povijesti nogometne taktike, engleska nogometna paradigma može se sažeti u opaski jednog njihovog navijača prilikom rasprave o 4-4-2 formaciji i njenim varijantama – zašto je uopće bitno, pitao se on, u kakvoj formaciji momčad istrčava na teren, kada je riječ o istim igračima? Ukratko rečeno, riječ je o dva suprotna pristupa nogometnoj igri – engleski i nizozemsko-španjolski, Allardyceov i Guardiolin, teorijsko-analitički i "zdravorazumski". Dolaskom ideologa Crujffovog nogometnog modernizma u koljevku britanskog konzervativizma neminovno se otvorio prostor sukoba. Međutim, možemo li govoriti samo o sukobu dviju estetika? Ili je riječ o nešto bazičnijem raskolu, istom onom kojega smo historijski nazivali sukobom između modernizma i konzervativizma?

Belgijski teoretičar književnosti Paul de Man svojedobno je napisao esej naslovljen "Otpor teoriji" u kojemu je, u kratkim crtama, iznio tezu o inherentnom sukobu i paradoksu u samom srcu književne epistemologije. Teorija, kojoj je i sam doprinosio, je za de Mana bila auto-refleksivan set senzibiliteta i pristupa pomoću kojih se olakšava izučavanje polja kojim se bavio – književnosti, jezika, filozofske tradicije. Otpor se, tvrdio je de Man, manifestirao izvana i unutra, kao spomenuti paradoks samog diskursa i kao akademska protureformacija u obranu konzervativizma a protiv kritičke misli. Ne nalazi li se Guardiola u jednom takvom rascjepu? Moj Baražni kolega Vrdoljak vrsno je analizirao dosadašnji tijek karijere engleskog "de Mana", Eddiea Howea [1], zaključivši da je stanje suvremenog nogometa neminovno dovelo do istovremene demonizacije (od strane stare garde i branitelja statusa quo) i pretjerane eksponiranosti jednog mladog trenera (manjak sličnog trenerskog kadra).

Na kraju dana, Xabi Alonso je, sa isključivo taktičkog gledišta, bio u pravu. Klizeći start znači da ste, kao obrambeni igrač, korak ili dva prespori. Znači da, ukoliko ne uspijete oduzeti loptu napadaču, izbacujete sami sebe iz faze obrane. Nije li, uostalom, indikativno da Sergio Busquets, prototip modernog obrambenog veznog, gotovo nikada ne poseže za tim potezom?

Kao simptom šire bolesti engleskog nogometa, teško je pronaći lakšu metu. Otočki porazi na međunarodnim turnirima, kao i potpuni nestanak engleskih klubova s vrha europskog nogometa, nisu uvjetovani "manjkom motiviranosti" ili "ljubavi prema grbu Edwarda III". Oni su rezultat konzervativizma na sistemskoj razini, kao i strahu i otporu prema nogometnoj teoriji.

Uostalom, kao što je Xabi Alonso zaključio prije 5 godina: "možete se promijeniti bez da izgubite esenciju britanskog nogometa. Napredak ne podrazumijeva odricanje vaše povijesti."

[1] https://www.theguardian.com/football/2011/nov/11/xabi-alonso-spain-england-interview

[2] http://www.germanijak.hr/vijesti/eddie-howe-treneru-koji-je-odlucio-ici-sam-protiv-svih/25631

Starac i more