Baraž preporuča: Nova era najstarijeg kluba na svi...

BOŽIĆNA PRIČA

Sve što želim za Božić je gostujući dres Dukle Prag

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

25/12/2016

Prije točno dvadeset godina top-liste nezavisnih albuma u Velikoj Britaniji poharala je jedna izrazito osebujna grupa, imena Half Man Half Biscuit. Njihov debitantski album, "Back In The DHSS" (1985.)  – ironična referenca na pjesmu "Back In The USSR"  Beatlesa – u rekordnom je roku prihvaćen kao zbornik himni svih neprilagođenih, kojih je tih godina diljem Otoka bilo i previše.

Njihov distinktivan glazbeni stil bio je zapravo pop varijanta glazbene "ostavštine" očeva otočkog post-punka, poput Josefa K ili čak ekscentrika iz The Falla (u određenoj mjeri i u određenoj fazi), gdje je još relativno radiofoničnu melodiju presvlačio vokal pjevača, gitarista i tekstopisca Nigela Blackwella; koji je zapravo više bio narator nego što li je bio pjevač u konvencionalnom smislu. Bend je u samo dvije godine izvornog postojanja postao jedan od amblematičnih bendova bujajuće britanske nezavisne scene, a John Peel - legendarni glazbeni kritičar, radijski voditelj i producent - bend je okarakterizirao riječima:

"Da živimo u uređenom društvu, onda bi članove benda Half Man Half Biscuit narod redovito nosio visoko na rukama, neovisno u kojem se gradu nalazili".

Nakon samo dvije godine, bend – poznat iznad svega po svojim satiričnim, često i surealnim tekstovima koji su opisivali društvenu zbilju tog vremena –  odlučio je, uspjesima unatoč, prekinuti s djelovanjem. Blackwell je osjetio potrebu da se na vrhuncu kreativnog impulsa vrati onome što najbolje zna, a to je – njegovim riječima – "krađa automobila i igranje nogometa; ono što sav normalan svijet inače radi".

I sve ovo možda ne bi bilo toliko zanimljivo čitateljima jednog nogometnog webzinea da Blackwell, osim afiniteta spram glazbe i očigledno krađe automobila, nije bio i gorljivi nogometni fanatik. Dane je provodio na Zavodu za zapošljavanje, ali paralelno uređujući nogometni fanzin zvan "Left for Wakeley Gage", gdje je ime posvećeno poprilično opskurnom braniču uglavnom engleskih niželigaških klubova.

Strast prema nogometu očitovala se u tekstovima, ali i u naslovima pjesama Half Man Half Biscuita. Upravo se na B-strani spomenutog hit-albuma "Back in the DHSS" (gdje DHSS predstavlja u međuvremenu ugašen Department of Health and Social Security) nalazi i kultni hit svakog pravog fanatika opskurnije glazbe te nogometne trivije: "All I Want for Christmas Is A Dukla Prague Away Kit". Na kraju krajeva, neprilagođenost se očitovala i u činjenici da je netko tko je odrastao preko puta Liverpoola, grada u kojem je stolovao tadašnji prvak Engleske, odlučio posvetiti pjesmu vojnom klubu s one strane Čelične zavjese.

"Neprilagođenost" je zapravo zajednički nazivnik i za samu prašku Duklu. Klub je to koji ni na vrhuncu svoje slave, sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, nije imao značajniju podršku u glavnom gradu tadašnje Čehoslovačke. Razlog je bio očigledan; klub je to koji je osnovan od strane vojske i kao takav je imao pravo prvokupa na sve najbolje igrače talentirane nogometne nacije, što je posljedično odvratilo žitelje Praga od simpatiziranja takvog "umjetnog" kluba. Između ostalih, u njenim je redovima stasao i veliki Josef Masopust, osvajač Zlatne lopte 1962. godine i jedna od udarnih vedeta čehoslovačke reprezentacije, koja je te godine poražena u finalu Svjetskog prvenstva u Čileu od strane Brazila. Nota bene, najbolji strijelac prvenstva tada je bio Dražan Jerković, dok je u Dukli dio svog igračkog staža proveo i Pavel Nedved, održavajući formu dok je služio vojni rok.

Duklin kult je postepeno blijedio kroz osamdesete, kada su zadnji naslov prvaka osvojili 1982., a zadnji trzaj velike ekipe stigao je u sezoni 1985/86., kada su igrali polufinale Kupa pobjednika kupova i pritom ispali od kijevskog Dinama. Padom komunizma i gubitkom statusa povlaštenog kluba Dukla je potonula i praktički se ugasila; njen današnji službeni nasljednik začudo nije ova Dukla koja danas nastupa u Prvoj češkoj ligi, već FK Pribram, s kojom se "ona" Dukla spojila 1996. godine.

Ali, ni Masopust ni silni uspjesi slavne Dukle nisu ovjekovječili klub u popularnoj kulturi koliko ta čuvena pjesma Nigela Blackwella, fanatičnog navijača Tranmere Roversa. Nije čudno što je i dan danas ususret svakog Božića jedan od najtraženijih sportskih artikala na internetu upravo gostujući retro dres praške Dukle, čije se čak i neuvjerljive kopije prodaju po basnoslovnim ciframa. No, lajtmotiv teksta same pjesme čak nije sama Dukla, koliko cjelokupna nogometna kultura i životni presjek pravog nogometnog fanatika još od dječačkih dana. Uspjehom te pjesme mnogi su počeli ispitivati Blackwella o njenim eventualnim skrivenim značenjima; njihovo stihoklepstvo je općenito bio dosta direktno i jednostavno za secirati, ali je pritom uvijek imao dojam neke skrivene agende, kriptičnosti urezane u njega. Ovdje je bilo sve u potpunosti jasno:

"Tekst sam napisao još 1983., kako bi odali počast momčadima koje su široj javnosti možda bile nepoznate, a koje bi onda otkrivali dok bi se engleski klubovi susretali s njima u europskim natjecanjima. Iskreno, nisam ni znao kako točno taj dres izgleda u vrijeme pisanja te pjesme, ali naknadno sam shvatio da je ta ogavna žuto-smeđa abominacija boje senfa ono što bi Ian Faith (lik iz kultnog filma Spinal Tap, op.a.) okarakterizirao kao 'australska noćna mora'.

Dodao je kako je prvotno pjesmu htio posvetiti mađarskom Ujpestu, međutim "glazbeno mu se u tom trenutku nije uklapalo ime". Ipak, drugoj povijesnoj velesili Istočnog bloka isti bend je naknadno posvetio pjesmu "I Was A Teenage Armchair Honved Fan", posvećenu naravno klubu koji je onomad dao igračku okosnicu mađarske "Lake konjice".

Stoga se danas, na Božić, određeni dio nas zaraženih neizlječivim virusom zvanim nogomet raduje kada ispod bora pronađe replike gostujućeg dresa danas opskurnog češkog nogometnog kluba. Priča o "All I Want for Christmas Is A Dukla Prague Away Kit" istovremeno je autoironična himna svima koji su s vremenom odrasli u ljude koji večeri provode uvjeravajući prijatelje kako se zbilja više isplati ispratiti derbi armenske lige od osmine finala Lige prvaka, ili koji grizu nokte čekajući četvrtak i novo izdanje popularnog kviza "Nogometne ikone", rijetku oazu među istomišljenicima. Ljudima koji su uvijek više cijenili vidjeti na nekom dres Mikija Rapaića iz Ancone ili Zorana Zekića iz Kamen Ingrada nego one Ronalda, Pirla i drugih. Jer su "onim pravima" svi navedeni na istom partenonu nogometnih veličina.

Magarci