Dobri stari Arsenal i moć pripovijedanja

DOK SELO GORI, BABA SE ČEŠLJA

Bia je rat: Zašto je politizacija najmanja prepreka Balkanskoj ligi?

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

20/12/2016

Kada se na nedjeljnoj utakmici između zagrebačke Lokomotive i RNK Splita novinar Dalmatinskog portala spustio do blagajne s naumom da pita blagajnicu koliko je točno karata prodano za utakmicu, pošto je stekao dojam da je "čak" stotina službenih posjetitelja prenapuhana (!) brojka, vjerojatno nije ni slutio da će njen ležerni odgovor udariti još jedan pečat na smrtovnicu ionako već praktički mrtve Prve hrvatske nogometne lige.

"Evo, prodano je točno deset ulaznica", odgovorila mu je ljubazna prodavačica i tako ispisala povijest. Tek deset ljudi je odlučilo da se isplati prvoligaški susret u Hrvatskoj platiti nekih tri i pol eura.

Najveći problem je zapravo taj što ne znam zbog čega je i tih deset ljudi odlučilo odvojiti tri i pol eura da pogledaju taj susret. Radi se o utakmici dvaju klubova koji – svaki sa svojom pričom – ne posjeduju nikakav identitet. Lokomotiva je filijala zagrebačkog Dinama, koja se jedino zbog činjenice da se u Hrvatskoj pravilnici i zakoni tumače po želji i intepretaciji onih koji drže poziciju moći ima pravo natjecati u najelitnijem rangu zajedno sa starijim bratom. Kojeg pritom ni samog u prosjeku ne gleda mnogo više ljudi. RNK Split je pak klub koji za promjenu ima tradiciju, ali kao posljedica poslovanja vlasnika, imotskih poduzetnika iz obitelji Žužul, izgubio je i veze sa ono malo ljudi koji su u gradu Hajduka simpatizirali i drugi gradski klub. Danas je Split klub koji je samo ove, tekuće sezone zbog neisplate plaća napustilo trideset igrača i za kojeg je teško reći hoće li uspjeti logistički izgurati i privesti sezonu kraju kao aktivan klub. Rekli bi da je i rezultatski siguran putnik u 2. HNL, ali u Hrvatskoj uvijek postoji netko gori; pa je tu i u financijskom - ali i u rezultatskom smislu – uz njega i vinkovačka Cibalia.

Zaista, u ligi u kojoj je prvak unaprijed poznat i u kojoj uglavnom postoje barem dva ovakva kluba da ispune kvotu novih/starih niželigaša; zašto bi itko dao tri i pol eura i na prohladnu noć sudjeluje u tom igrokazu?

Nekako se poklopilo da se ovih dana ponovno kao odgovor krenula nuditi opcija tzv. "Balkanske lige", projekta regionalne lige klubova bivše Jugoslavije, čije se organizacijsko pitanje doduše potegnulo s pregršt vrlo oprečnih i nepotpunih informacija. Zajedno s njom su se aktualizirali i prosvjedi navijačkih skupina istih tih klubova, odlučnih da je bilo kakva zajednička liga u nogometu apsolutno neprihvatljiva, ponajviše zbog povijesnih, ali i aktualnih društvenopolitičkih okolnosti. Činjenica da je na čelo UEFA-e stigao Slovenac Aleksandar Čeferin, između ostalog kandidat-miljenik čelnika nogometnih saveza s prostora bivše države, samo je ubrzala špekulacije o pokretanju takvog projekta.

Još jednu činjenicu predstavlja i ona da se sve većom komercijalizacijom nogometa kao sporta neupitno povećava stratifikacija, jaz između onih najbogatijih i "onih ostalih". Kolovođama s kapitalom u rukama je naprosto postalo besmisleno i naporno igrati "male" utakmice, kao primjerice kada Njemačka treba igrati kvalifikacijski susret sa San Marinom, ili s druge strane dok West Ham treba dvije godine u nizu tankirati susret playoffa Europske lige protiv rumunjske Astre Giurgiu. Jednostavno, za njih su prošli dani kada je nogomet bio sport od šireg društvenog interesa i otvoren svima. Nogomet je za njih poput stola u kakvoj luksuznoj kockarnici – možda i možeš nekako doći pogledati, ali ako nemaš novac tu te jednostavno nitko od igrača ne želi vidjeti.

Ta stratifikacija rapidno povećava ekskluzivnost same igre, pa je tako priča o europskoj Superligi, zatvorenom natjecanju najelitnijih europskih klubova zapravo samo pitanje trenutka. "Ostalima" nije preostalo ništa osim da u pozadini pokušavaju naći koji format clustera im najviše odgovara, a tu dolazimo do idejnog koncepta ponovne uspostave regionalne lige.

U trenutku pisanja ovog teksta priprema se press konferencija u Zagrebu, na kojoj će pred novinare stati predsjednik UEFA-e, spomenuti Aleksandar Čeferin, te predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Davor Šuker. Iako je za pretpostaviti kako će atmosfera biti strogo protokolarna, gdje će se uz smješak i (više ili manje suvisle) floskule pričati o "potrebi za dodatnim napretkom" , teško je očekivati da nećemo dobiti konačni odgovor – makar između redaka – ide li se konačno u tu priču ili ne.

Nakon incidenata na Europskom prvenstvu u nogometu ovog ljeta, upravo su Davor Šuker i vladajuća kasta iz Hrvatskog nogometnog saveza, od kojih su neki u ovom trenutku optuženi za pronevjeru najmanje 17 milijuna eura, pohitali kreirati narativ u kojem je bilo kakva opozicija dio te "huliganske, orjunaške frakcije", koja za cilj ima "destabilizirati legitimno odabrano čelništvo Saveza i spriječiti neupitan put razvoja" koji su oni utabali. Razvoja koji uključuje da je u ovom trenutku pola profesionalnih klubova u Hrvatskoj na rubu likvidnosti, dok ona tri najveća još uvijek žive od transfera i modela "racionalizacije troškova" kako bi držali financije pod kontrolom. Da, to pogotovo uključuje i "pojam dobrog poslovanja", zagrebački Dinamo, koji nizom procedura izbjegava prezentirati svoje pravo financijsko izvješće. Samim tim je teško decidirano reći koliko je Dinamo kao klub oštećen financijskim malverzacijama iz Afere Godot te najnovijim "modelima poslovanja", razotkrivenima dokumentacijom Football Leaksa.

Stanje nije nipošto drugačije ni u jednoj od liga koje su predviđene za udruživanje u tu novu, Balkansku ligu. Problem dugovanja, nekonkurentnosti, katastrofalne infrastrukturefinancijskih dubioza i općenito životarenja surova su realnost nogometa u svim državama bivše Jugoslavije. Udruživanje u Balkansku ligu apsolutno bi marginaliziralo ionako ništavnu "intervenciju" lokalnih saveza u rješavanje tih gorućih problema. U prijevodu, doveli bi se do situacije u kojoj se – po ustaljenoj maniri funkcioniranja tih istih čelnika – traži tek neko ad hoc rješenje koje bi omogućilo utaživanje privatnih interesa na bilo kakvoj novonastaloj razini. Balkanska liga bi omogućila da ti, blago rečeno kompromitirani čelnici dođu do jednog sasvim novog tržišta, ustrojenog od strane bliskog kruga prijatelja i poznanika koji svi redom funkcioniraju po istom ključu "ruka ruku mije". Koncept regionalne lige bi u tom slučaju predstavljao čovjeka koji je u financijskom škripcu i koji kod kuće nema sanitarije niti hrane na stolu za obitelj, ali koji istovremeno od zelenaša posuđuje novac kako bi si priuštio novog BMW-a. Dok kuće gore (nasreću, još uvijek figurativno), Šuker, Kokeza, Savičević, Begić i svi koji stoje iza njih će "češljati kosu" jedni drugima. Onaj tko očekuje kako bi njihovo udruživanje i podizanje takvog načina razmišljanja i poslovanja tek na širu razinu naglo unaprijedilo stanje ovog sporta u regiji ne zaslužuje ništa drugo nego etiketu iznimno naivnog čovjeka.

Tu dolazimo do problema politizacije, i zbog čega je ona u suštini tu najmanje bitna, iako u konačnici nikako ne i zanemariva. Pričom o huliganima, koju sada dodatno potenciraju preko svog kandidata u tijelima najvećeg nositelja pozicije moći, UEFA-e, kreira se ustaljena metoda obračuna s kritičarima, koji – konkretno u Hrvatskoj – godinama potpuno legalnim metodama ukazuju na sve ove gorespomenute nepravilnosti u radu, koje su u konačnici i dovele do ovakvog stanja. Etiketom "huligana" diskreditira se bilo kakav pokušaj oporbe, čije se legalne metode redovito nađu pred zidom birokracije koja je uvelike pod kontrolom te iste grupacije ljudi. A kad nepravda postane zakon, naći će se i frakcija koja će iz očaja pribjeći radikalnim metodama kakve smo vidjeli primjerice ovog ljeta na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Prihvaćanje politiziranja cijele priče i predstavljanje tog nesretnog povijesnog konteksta kao najveće prepreke odigravanju ove lige znači istovremeno prihvaćanje agende navedenih čelnika saveza, a samim tim i indirektna podrška ideji da je očito normalna pojava u kojoj na raspadnute stadione dolazi desetak ljudi pogledati prvoligaški susret dviju momčadi; od kojih jedna egzistira samo jer je filijala, dok igrači druge plaću nisu vidjeli mjesecima. Balkanska liga bi u ovom trenutku samo objedinila to trulo tkivo i ne vidim kako bi dva derbija više po sezoni naglo riješila ovakve izrazito duboke strukturne probleme na lokalnim razinama. Što se gradi na trulim temeljima, neupitno je osuđeno na propast. U suštini, kada vam je nacionalizam na tribinama još najmanji problem u cijeloj priči, onda je zapravo potpuno jasna tužna dimenzija čitavog problema.

U splitskom uličnom slengu postoji jedan popularni izraz, "bia (bio) je rat". On u svojoj autoironičnoj crti definira problem gdje se svu inertnost, manjak vizije i volje za provođenjem iste pripisuje činjenici da je ovdje prije dvadeset i pet godina prohujao rat. Koji je neupitno uništio ove prostore, kao i tranzicija koja ga je pratila kao zaraza prirodnu katastrofu, ali koji ne može i dalje biti odgovor na to zašto se konačno ne uhvatimo u koštac s aktualnim problemima.

Bia je rat, jebiga. 

Magarci