Edin Džeko's Season of Redemption

SRETAN ROĐENDAN

Rezultat je trend, ideal je vječan!

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

27/10/2016

„Za ideale ginu budale, sinko. Oće ti taj Hajduk dat kruva?“

Bio je to trenutak pred zatvaranje vratiju moje sobe, rane jeseni pred desetak godina, nakon što su mi, srednjoškolcu, drugi put u desetak dana policija i sud morali dati dozvolu da se vratim kući. Majka, odškolovani pripadnik tipične srednjoklasne obitelji, sablažnjavala se nad mojim afinitetom spram odlaska na nogometne utakmice; štoviše, ova rečenica s početka teksta koju je ona izrekla najbolje karakterizira tu majčinsku bojazan, život između kakve-takve stabilnosti i nadolazeće neizvjesnosti globalnog financijskog kolapsa koji se već tada nazirao. Razumijevanja je bilo malo za bilo kakav oblik "života na rubu", pa tako i mog afiniteta kako prema nogometu, tako posljedično i prema navijačkoj supkulturi. Uostalom, deset godina kasnije, istu bojazan prezentira slušajući moja razmišljanja i stavove o aktualnom učmalom stanju u hrvatskom nogometu, koji je uobičajena preslika društva. Ali nije joj na kraju bila neka trampa; tada prvenstveno iz perspektive mladog navijača, a danas kao novinara, pritom i dalje vlasnika pretplate za sjevernu tribinu Poljuda, iako gotovo desetljeće živim par stotina kilometara daleko.

Međutim, ta famozna bojazan znakovita je utoliko što se – u garantirano frapantno sličnim oblicima - izrekla u stotinama, tisuća domova diljem Splita, Dalmacije i Hrvatske. Bez obzira na ideološku pozadinu, klasnu pripadnost i ostale sociološke odrednice; čuvena korelacija Hajduka i kruha fenomen je koji je ujedinio generacije roditelja, više ili manje afirmativnih stavova spram afiniteta njihovih  potomaka, spremnih da odrađuju kojekakve vikend-poslove i riskiraju biti prevareni za par stotina kuna, sve kako bi s grupom ljudi – osvjedočeno po osobnom iskustvu često dijametralno suprotnih stavova, razmišljanja i društvenih statusa – krenuli na putovanje u nepoznato; nerijetko i tisuće kilometara dugo. Na tim putovanjima, nećemo se lagati, djeca nerijetko vide svu grozomornost društvene stratifikacije, tjeranja u torove i nasilja – ali na kraju krajeva, to kad-tad vide u životu. Ona slika navijačkog pokreta koja (pre)često ostane u sjeni počiva na konceptu ideje i kruha – doslovno.

Hajduk je, kao i mnogi drugi klubovi, dao kruha mnogima. Štoviše, kroz njegovih uskoro sto i šest godina dobar dio onih koji su gravitirali oko njega poprilično su nesrazmjerno naplatili svoje vrijeme provedeno s njim. Ali taj se kruh u ovom kontekstu simbolički ocrtava u onom komadu koji klinci bez ikakvih primanja dijele promrzli na nekom stajalištu tisuću kilometara od nigdje, vraćajući se s utakmice koju je njihov klub uvjerljivo izgubio. Ne razmišljajući pretjerano pritom tko je od njih zaslužan za to što uopće imaju taj komad kruha; ne razbijajući glavu o tome tko je iz kakve obitelji, kakva je ideološka pozadina svakog od njih i tko je gimnazijalac-odlikaš, a tko tip koji je nakon prvog razreda Pomorske škole odustao od koncepta školovanja. Na svoje oči i svojim iskustvom garantiram da su me te godine odlaska na gostovanja izučile međuljudskim odnosima i generalno razumijevanju više nego svih evo već dvadeset godina provedenih po svim razinama obrazovnih ustanova. Formalno, Hajduk mi nikada nije dao komad kruha, ali svi oni ljudi s kojima sam dijelio i s kojima ću – u nešto manjem intenzitetu no onomad - dijeliti tribinu dok me god zdravlje služi dali su mi taj famozni komad kruha koji je hranio moju ličnost i moj karakter.

A za ideale? Pa, dovoljno je vidjeti u što su ideali – konkretno u kontekstu Hajduka – prerasli samo unazad pet godina. Navijači i simpatizeri splitskih Bijelih imaju u svojim rukama gotovo 25 posto dionica kluba, s konačnom idejom da preuzmu većinski paket u dogledno vrijeme. Ideja koja je prije tek pet godina izgledala potpuno suludo, s klubom kojeg je država „spasila“ od bankrota samo kako bi ga gurnula u još veći škripac tako što je ikonu grada, države i regije iskoristila kao paravan za pranje novaca, sada je pretvorila javu u ostvareni san. Ne samo u strogo ekonomskom smislu, inicijativa pokrenuta od šake idealista-budala danas je narodni pokret; upečatljiv ne samo po opipljivom uspjehu ekonomskog modela samoodrživosti na rukama puka, već i po činjenici da Hajduk danas živi esenciju egide pod kojom je osnovan, kao i od strane koga je osnovan. Kako nisi kao klinac pitao onog do sebe sa šalom ima li on para za kupovanje tog sendviča, tako danas ne gledaš hoće li ti neki neškolovani radnik ugroziti imidž ovog hajdučkog projekta jer eto, tobože bi trebao taj isti projekt počivati isključivo na plećima fotogeničnih intelektualaca. Da je ikada to bio dugotrajni dominantni narativ, nogometa kao igre ne bi ni bilo. 

Snaga Torcide i hajdučkog puka općenito leži u činjenici da ni u najgorim trenucima, kada je Hajduk ležao u raljama politike i tajkuna, nije odbačena ideja o heterogenoj masi kojoj je zapravo na okupu jedina ideologija – Hajduk. Stoga, umjesto da ih osuđujete, učite od tih klinaca. Naučit ćete da su često ideje jedino što u životu zaista imate, kao i da one ne smiju biti kontekstualizirane isključivo u negativnom svjetlu, kao nešto perfidno zbog čega ljudi gube glavu.  Uostalom, spoznaja koliko simbolička vrijednost u ogromnoj količini slučajeva ima mnogo veću težinu od one materijalne je jedna od odrednica navijačkog pokreta.

Stoga, idealisti i pekari, vidimo se u nedjelju na poljudskom Sjeveru. Između ostalog, na odavanju počasti jednom od ogromnih zaslužnika koji nikada nije ni zrno kruha oduzeo od Hajduka za svoj golemi doprinos očuvanju ideje živom. Sretan rođendan!  

Magarci