One team or two - football highlights complex Alba...

SREDNJAK LETI, KAPETANE

Slučaj Machado: Zbog čega je "nestašni prst" savršeni kapetan ovakvog Dinama

Piše:
Vice Karin

@GideonXavice

22/09/2016

Dinamo je prekjučer odigrao kup utakmicu protiv Velog Vrha. Nakon zemljotresnog tjedna, iznenađenja nije bilo i Dinamo se s visokih 0:5 plasirao u osminu finala Hrvatskog nogometnog kupa. Više od igre kojoj su mogli svjedočiti tek rijetki, internet i javnost je zaintrigirala činjenica kako je kapetan Dinama bio Paulo Machado. Komentari i kritike su izrazito negativni, što me donekle iznenađuje; Paulo Machado savršen je kapetan ovakvog Dinama. Bez obzira što je jučerašnje imenovanje na tu poziciju posljedica neigranja onih koji su tu ispred njega, simbolika je na pola puta između komedije, satire i tragedije.

Za one neupućene, Paulo Machado došao je na zub javnosti, barem jednog njezinog dijela, nakon prošlogodišnje kvalifikacijske utakmice za Ligu prvaka protiv norveškog Moldea. Pola sata prije kraja Zoran Mamić odlučio je iz igre izvaditi Portugalca koji je igrao slabu utakmicu s ostatkom ekipe, a Norvežani su zaslužili i više od 1:1 koliko je semafor prikazivao. Tada je, iziritiran zvižducima, počastio sve maksimirske posjetitelje srednjim prstom (smrt kretenskom nazivu „bosanski grb“, op.a.) uperenim prema tribinama. Nakon početnih filipika usmjerenih na ovaj ružan čin, relativno brzo stvar je spremljena pod tepih – Portugalac je ostao u klubu, a novčana kazna od 100 tisuća eura ocijenjena je prikladnom mjerom pokore.

Što svojom krivnjom, što stvarima koje su izvan njegovog utjecaja, Paulo Machado postao je naličje politike Plavog kluba na više razina. Samo njegovo dovođenje pratilo je šprancu velike većine Dinamovih uvoznih transfera. Visoka odšteta, otprilike 5 puta manje nego je Dinamo tog ljeta zaradio, mjesecima unaprijed i unatrag opravdavala se diljem tiskovina Lijepe naše, s novinarima koji dotad nisu čuli zbog njega ali su hrlili s epitetima na račun portugalskog „čarobnjaka“, „majtsora za prekide“ i jedinog legitimnog Riquelmeovog nasljednika. Naravno, Machado se nije pokazao niti upola dobar igrač. Dapače, samo njegovo dovođenje nije bilo nimalo plansko pojačanje u dijelu terena u kojem je Dinamo tanak, već naguravanje polupojačanja na silu u momčad koje je u tom trenutku imala koliko-toliko jasno strukturu veznog reda. Ako je Dinamu nešto falilo, to je bio playmaker iz dubine, ali Machado svojim radnim i pozicijskim navikama te kvalitetom donošenja odluka nikad nije bio pravi čovjek za to. Teretan u prilasku obrani kad je pod pritiskom, loše otvaranje tijela prema aktivnom polju sredine terena odakle bi trebao razigravati, voljni moment koji nestane onog trenutka kada mu nije sve po volji i ispodprosječnost u odrađivanju defenzivnih dužnosti tjerale su najprije Ademija i Antolića a nakon toga Roga, Ćorića i Pavličića, da ga krpaju u oba smjera. Umjesto da bude oslonac u sredini terena, postao je uteg kojeg su Dinamovi domaći igrači i golobradi klinci morali „uzdržavati“ da bi kroz Dinamovu apsolutno dominaciju u HNL-u iole održali sliku o njemu kao pojačanju. Za razliku od Soudanija koji na minus 4 protiv Rijeke dotrčava pred klupu i urliče prema njoj, što ocrtava da mu nije svejedno, za razliku od Stojanovića koji svaku utakmicu preore teren od linije do linije, Machadova prešetavanja po terenu uvijek su djelovala da je Dinamo tu zbog njega, a ne on zbog Dinama. Ali, nije ni prvi ni zadnji stranac koji je takve stvari radio ili propuštao raditi. Svoju kapetansku vrpcu zaslužio je na sasvim drugoj razini.

Kaže se da je dobar kapetan onaj koji je trenerova produžena ruka na terenu, utjelovljuje njegove zahtjeve i tu je da se pobrine da oni budu jasni svakom suigraču u svakom trenutku. Machado je otišao korak dalje, on je produžena ruka i trenera, i predsjednika, i savjetnika, i ostalih vladajućih kastonosaca u klubu. Simeone mjesecima kuje plan i stil igre, ali on je svima najvidljiviji onda kad Gabi ukliže tri puta u jednoj akciji, napravi četiri prekršaja i svađa se sa sucem oko dobivenog žutog kartona.

Srednji prst nekad je samo momentalni lapsus u ponašanju, incident koji ne predstavlja ništa doli pomanjkanje kontrole pod stresom. Machadov je, s ovog aspekta, značio puno više – kapetanski je pokazao navijačima gdje im je mjesto u podjeli moći na Maksimiru i oko njega. Jer ne postoji ozbiljan niti neozbiljan klub na kugli zemaljskoj koji bi očitije rekao da ga zaboli neka stvar za navijače, od toga da kapetansku vrpcu da čovjeku koji je tako ponizio. I zato je Machado nagrađen i treba nam biti donekle i drago što je tako – bio je samo iskren. Ono što nam svi iznad njega godinama pakiraju u lijepe priče i pakete slatkiša, on je rekao sasvim jasno: „Evo vam ga, nebitni ste, osnujte si novi klub ako vam baš jako smeta.“. On je i najbolji reprezent Savjetnikovog Dinama na terenu.

Da stvar bude smješnija ili tužnija, protiv Moldea su se na stadionu nalazili uglavnom oni koji ovaj i ovakav Dinamo, pa time i njega, prosuđuju samo s aspekta onog što vide na terenu. „Zapadnjaci“, „jednokunaši“ i slični izrazi grubo trpaju sve ljude na tribinama u isti koš, ali generalno je takva publika na europskim utakmicama u Maksimiru otkad nema oporbe. I oni zaista nisu zviždali ni građanskim ugovorima, ni rikvercima, ni Lokomotivi, ni prodajama svega što valja, ni slizavanju s političkim krim-miljeom. Oni su zviždali lošoj procjeni, krivom pasu, baš kao što su jučer pljeskali kada je procjena bila točna, a pas precizan. I Machado je takvoj, polu-slijepoj publici pokazao da se ne zamaraju pizdarijama. Nije uopće bitno je li pas pogođen ili promašen, ne u ovakvom Dinamu.

Zaista, Machado je najiskrenija osoba u Maksimiru. Čestitke, kapetane.

Magarci