Kako je utrka za novcem udaljila navijače od bh. r...

ŽIVI MRTVACI

Uvod u kvalifikacije i "život na posuđeno vrijeme"

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

05/09/2016

"Living on borrowed time".

Sintagma koju treba istaknuti u svom izvornom, engleskom obliku, pošto u hrvatskom nemamo dovoljno snažni ekvivalent danas lebdi kao lajtmotiv pred početak novog kvalifikacijskog ciklusa, za SP u Rusiji.

Hrvatska svoj put na novo veliko natjecanje traži u možda nikad izjednačenijoj skupini, koja ne samo da ne sadrži klasičnog autsajdera – jer Kosovo, ukoliko mu odobri registraciju nekolicine ključnih imena zasigurno nije momčad ranga San Marina, Malte, Andore i sličnih, dapače – već broji tri ekipe koje na svoj dobar dan mogu rutinski kidati bodove i onima na vrhu kvalitativne ljestvice reprezentacija. Doduše, jednako tako su - ponajprije Ukrajina i Turska - momčadi koje mogu isto tako rutinski i razočarati, samim tim i definiranje skupine kao nikad "izjednačenije", a ne nikad "teže" po izabranike Ante Čačića.

Tu onda dolazimo do glavnog problema hrvatske reprezentacije uoči početka ciklusa; living on borrowed time. Hrvatska nogometna reprezentacija je kroz svoju čitavu povijest imala jasne periode cikličkog rasta, dosezanja zenita i strmoglavog pada. Taj period u kojem je atmosfera gotovo po pravilnom redu katarzično iziskivala neki novi početak i preslagivanje redova obilježio je eru svakog od dosadašnjih izbornika; neki su (zasluženo) dobivali druge prilike, ostale je (isto tako zasluženo) spremno dočekala ropotarnica povijesti.

Pogledajte primjerice kampanje Otta Barića, Mirka Jozića i Nike Kovača na klupi Hrvatske; uzorak je gotovo frapantno repetitivan. Nota bene, era Igora Štimca je namjerno odvojena pošto je u pitanju potpuni debakl koji bi iziskivao mučnu i iscrpnu zasebnu analizu, a za kojom u ovom trenutku zbilja nema nikakve potrebe. Dakle, navedeni trojac spada pod kategoriju izbornika s uspjehom plasmana na veliko natjecanje, ali koji pritom nisu preživjeli svoj rok trajanja. Svako tko bi nastupima hrvatske reprezentacije u zadanim periodima pristupao s malom dozom racionalnosti je znao točno kako će se stvari odvijati. Po ustoličenju trenera dočeka period apatije nakon loše predstave – po pravilu na velikom natjecanju – nakon kojeg krene postepeno uzdizanje, praćeno više ili manje nerealnim očekivanjima tik pred početak novog turnira, nakon čega dođe bolno otrježnjenje. A onda sve iznova. Brzinu kojom atmosfera diktira sudbinu izbornika osjetili su i Barić, i Jozić a i Kovač. Ćiro i Bilić su taj svoj kredit pospješili potrebom hrvatske javnosti za stvaranjem kulta ličnosti (Ćiro), kao i očinskom, prisnom figurom koja je pritom i legitimno odavala dojam da može adekvatno rukovati s koncentracijom talenta u momčadi (Bilić). Obojica su preživjeli sječu čisto jer nisu upali u klasičan kalup izbornika koji znaju da vode momčad koja je uglavnom favorit za plasman na veliko natjecanje, ali koja dobrim dijelom samu sebe limitira dok treba doživjeti vrhunac po dolasku tamo.

U tome je u nekim drugim vremenima ležao najveći problem, što su se reprezentativna forma i pumpanje pozitivne atmosfere uglavnom definirale potkraj kvalifikacijskog ciklusa, najdalje do prve utakmice u skupini Svjetskog/Europskog prvenstva. Rekao bih da se sličan uzorak ponovio i na netom održanom Euru u Francuskoj, samo s izbornikom koji se tu našao ni kriv ni dužan. U Francuskoj smo gledali svojevrsni igrački manifest, gdje su ključni igrači odlučili da je ovo turnir u kojem bi trebali otresti breme kritika o manjku angažmana u reprezetativnom dresu i koji su s tom inercijom povukli ostatak momčadi da pokuša dati svoj maksimum. Izbornik Čačić se više fokusirao da prođe što manji ispod zvijezda, a praktički jedina njegova intervencija – ili manjak iste – rezultirao je neuspjehom u utakmici protiv Portugala.

I da se držimo ovog navedenog ponavljajućeg uzorka, bez da uzmemo u obzir princip po kojem je Čačić uopće došao u situaciju da vodi takvu ekipu na takvo natjecanje, jasno je da je Ante trebao biti bivši nedugo nakon povratka demoralizirane momčadi kući. Jasno je to bilo javnosti – barem onom dijelu kojem je još stalo do sudbine reprezentacije – jasno je to bilo novinarima, bez obzira koliko se dobar dio njih našao u situaciji u kojoj su rastrgani između obavezne podrške „projektu Repka“ i potrebom za cipelarenjem Čačića, a jasno je to na kraju krajeva i samom Čačiću. Najbolji pokazatelj toga je njegova potreba da se u post-Euro periodu potpuno nekontrolirano obračunava sa svima; od novinara i javnosti sve do samih igrača. Doduše, s njima je to odradio nešto suptilnije (slučaj Kalinić), u skladu sa svojim retoričkim sposobnostima.

Da se reprezentacija nije pretvorila u poligon za vježbanje apatije, Čačić bi vrlo vjerojatno pritiskom javnosti morao potpisati svoju ostavku. Ovako se ponaša kao što se ponašao i pri svom ustoličenju, znajući da mu tu realno nije mjesto, ali dok se još uvijek ne postavlja previše pitanja, odlučio je šutnjom kupovati sebi vrijeme. U kakvom je organizacijskom stanju reprezentacija najbolje govori činjenica u kojoj će reprezentaciju u zahtjevnoj kvalifikacijskoj skupini za Svjetsko prvenstvo voditi čovjek koji je izjavio sljedeće:

"Nisam tako optimističan jer jako puno znači igrati pred gledateljstvom, a prve dvije utakmice ćemo igrati bez gledatelja. Skupina je teška, samo prvi ide dalje izravno, a drugi u kvalifikacije. Ponavljam, neće biti lako plasirati se na Svjetsko prvenstvo, ali vjerujem da ćemo to učiniti".

Dakle, čovjek koji je onomad plačljivim glasom de facto prekrižio još uvijek favoriziranu ekipu u kvalifikacijskoj skupini, koju pritom vodi, praktički je sam poručio da ni on nema ideje kako će i dalje šutnjom sebi kupovati vrijeme. Činjenica da je on preživio granicu strmoglavog pada, nešto što ni izbornici s kudikamo većim kredibilitetom (opravdano) nisu preživjeli, dovoljno govori i o nekoherentnosti ambicija gramzivog vodstva Hrvatskog nogometnog saveza. Istog onog Saveza koji praktički plasman reprezentacije na veliko natjecanje priželjkuje isključivo zbog premija i bankovnog računa koji se puni nagradnim novcem, a koji ni ne razmišljaju uložiti konkretno u razvoj hrvatskog nogometa; što su nebrojeno puta (in)direktno i sami potvrdili.

Stoga je uoči večerašnje utakmice neozbiljno davati predviđanja; ionako će sve ovisiti o volji i želji samih igrača, a Pedro na klupi je i tako odlučio da će i dalje šutjeti i zahvaljivati nekakvoj višoj sili na činjenici da ni HNS pretjerano ne zanima tko je na klupi, sve dok služi samo kao produžena ruka aktualne politike. Posuđeno vrijeme u usporenoj snimci.

Magarci