Limitiranoj ekipi nisu važna imena nego sistem, or...

EMOCIJE

Bilo bi mi lako, da te ne volim

Piše:
Mihovil Topić

@MihoTopic

26/08/2016

Znate, nije uvijek lako voljeti.

Nije ni najmanje. Netko nekad, možda u lošoj poskočici pop benda, možda u Nobelom nagrađenoj zbirci pjesama, napisao je da znaš da voliš onda kada boli.

Čak i ako imaš sreće pa ljubav bude uzvraćena, posvađate se oko gluposti. I onda se opet pitaš ima li ovo sve smisla, dajem li ja puno više nego primam. Moraš se pitati, ljudski je. Uostalom, nije zdravo uzimati nešto za dogmu, toliko je bolje nešto propitati pa biti siguran. 

Ljubavi i strasti su različite. Kućni ljubimci, markice, auti ili filmovi. Svatko sa svojim razlogom, ali previše ljudi voli nogomet da bi takvo nešto bilo slučajno. Najčešće bez nekog opravdanog razloga. Pod opravdanog mislim na objektivni, mjerljivi razlog. Stvarno je rijetkost da ljubav prema nekom klubu možeš objasniti nekakvim materijalnim razlozima. Barem izvan kafića podno Zapada, jer tamo zalaze ljudi koji znaju u čemu mjere svoju ljubav. 

I nema onoga tko nije propitao sebe i svijet oko sebe nakon što mu je klub ispao na penale. Nakon kretenskog pravila o gola u gostima, idotske stative ili imbecilonog suca koji nije maha 2 metra ofsajda. Nema onoga tko se nije upitao: "Ma ima li ovo smisla". I većina dođe do istog odgovora: "Ma nema."

Ali ima i onaj drugi dio, kad kažeš "Jebiga, ne mogu si pomoći." E, onda ne pričamo više o dogmi. Propitao si malo sebe i život oko sebe. I došao do zaključka. I nije ti lako. I neće ti biti lakše, jer glupih poraza, loših utakmica, kretenskih golova, idiotskih stativa i imbecilnih sudaca će biti i dalje. Ne danas, ne sutra, ali bit će ih kad najviše bude trebalo. Ali takav je život. Nije fer i nije lagan.

Ali puno je teže onome koji kaže da nema smisla. Emocije su zajebane. Ali bez emocija se ne može živjeti. 

Problem nisu ni porazi, ni rezultati ni neko hipotetsko prokletstvo. Dikod uđe dikod ne uđe. Protiv Iasija je dvaput ušlo u 90., protiv Maccabija nije u penalima. Takav je život - nije fer i nije lagan. Naricati nad tužnom sudbinom, nad svim Interima, Saint Etiennovima, PSV-ovima, HSV-ovima i Tottengamovima, jednostavno nema smisla. Prokletstvo kao takvo ne postoji, postoji samo tendencija da pamtimo one slučajeve gdje je sreća, sudac, stativa ili gol u gostima bio protiv nas. Da su problem rezultati, nakon 8 komada u dvije domaće utakmice i nakon zadnjih desetak godina Poljud bi bio prazan. A bio je pun. Jer problem nisu rezultati.

Problem nisu ni igre. Jer da su problem igre pun Poljud ne bi skandirao ovo je Hajduk. Htjenje, volja i zalaganje su bili tu. Budimo realni, kvaliteta igre nije. Grozne konekcije između linija, raspad sistema u pokušaju markiranja čovjek na čovjeka, koridori prostora koje bi bolje ekipe iskoristile takvom lakoćom. Nekad je ljudima samo borbenost zalog dobre partije. Osobno, borbenost je temelj. Ako ne ideš borbeno i maksimalno motiviran nemaš što raditi na travnjaku. Kad se trudiš nekad bude dosta za pobjedu, a nekad ne bude. Ako se ne trudiš, gotovo nikad ne bude. Borbenost, muda, želja. To je osnova, baza na koju treba doći fizička, tehnička i taktička nadgradnja. Koja je kod Hajduka izostala. Ali pokazali su želju, strast i naboj komplementaran onome na tribinama. I to je dovoljno da ne bude psovki, zvižduka i ljutnje. Niski standardi? Možda, ali samo možda, jer riječ je o drugačije postavljenim prioritetima. 

Problem nije ni kvaliteta kadra. Jer osim borbenosti, jedan dio igrača nema previše za ponuditi. Nekoliko (!!!) igrača s važnim ulogama u ekipi nema potrebne kvalitete za igranje Europske lige. Pa možda ni 1. HNL. Ali znate što? Neka, nekad je bitnije imati čiste ruke. Zapravo to je uvijek najbitnije. Raskinuti sa sumnjivim tipovima, mafijašima koji lažu da su menadžeri. Umišljenim zvijezdama koji misle da su veći od ikoga. Gazdama koji znaju da su iznad zakona. Ideali nekad imaju cijenu. Ali ta cijena nikad ne smije bit previsoka. Čak ni onda kad te dva rivala nakantaju doma. 

Problem nije ni vizija ili manjak iste, jer doveden je trener koji nije pokazao da može napraviti iskorak u odnosu na prethodnika. Kaže prijatelj, Pušnik dođe više kao šaman nego trener. Prijatelj je u pravu, ali koga to briga? Treneri su promjenjiva roba, posebno kad nisu nešto posebno kao ovaj. Igrači odlaze, rezultat je trend, bio dobar ili loš, uprave prolaze. Ostaje klub. Klub, navijači i emocije.  

Onda ispadne kako su problem samo emocije. A jebiga, protiv emocija se ne može. A onda, problema i nema. 

Ja sam tu u kasni noćni sat pisao o Hajduku, a vi slobodno ubacite ima svog kluba. Poanta će ostati ista: Zajebane su te emocije. Kažnjeni smo što ih imamo. Ali zamislite koliko su tek kažnjeni oni što ih nemaju. 

Magarci