No Pogba? No Problem. Don’t P(j)anic

1000 ZAŠTO, 1000 ZATO

Limitiranoj ekipi nisu važna imena nego sistem, organizacija i disciplina

Piše:
Saša Ibrulj

@sasaibrulj

25/08/2016

Dvadeset i šest imena pročitao je naglas Mehmed Baždarević i tako za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ozvaničio početak kampanje za Svjetsko prvenstvo koje će se 2018. godine održati u Rusiji. Bosna i Hercegovina će naredne sedmice okupiti u Sarajevu, pripremati u Zenici, a onda tamo 6. septembra dočekati Estoniju i krenuti u kvalifikacije u kojima će pokušati izboriti svoj drugi uzastopni mundijal.

I dok je Baždarević još diktirao ime Milana Đurića kao posljednjeg na spisku a portali već objavili ko jeste a ko nije među njegovim izabranicima, u bespućima domaćeg interneta započela je tradicionalna rasprava. Pripremljena je i standardna fraza o četiri miliona selektora - ili ako hoćete po posljednjem popisu negdje oko 3.5 miliona - i forumsko-komentatorske igre mogle su da počnu. Zašto nema Ovog i Onog, a zašto su na spisku Onaj i Ovaj? I da se razumijemo, nije Bosna i Hercegovina u tome nikakav izuzetak, tako je apsolutno svugdje i apsolutno uvijek; navijači i novinari će uvijek naći ime onog koji nije ili jeste trebao biti na spisku, i to će često i dobro argumentovati. S druge strane, selektor je taj koji bira i koji odgovara za rezultat, ali je isto tako njegovo i da javnosti, opet argumentovano, obrazloži zašto računa na ovih dvadeset i šest, a ne nekih drugih. I opet, to je sasvim u redu, sve dok argument nije da igrač ima lijepo prezime, odnosno dok je selektor svjestan svoje odgovornosti prema javnosti.

Ali, kada je u pitanju aktuelni trenutak reprezentacije Bosne i Hercegovine, onda je ova rasprava potpuno besmislena i nevažna. Kvalitet kojeg selektor ima na raspolaganju - bez obzira o kome se radi - je limitiran i to je činjenica od koje se ne može pobjeći.

Uostalom, dovoljno je uporediti ono što je Baždarević prije godinu dana pozvao za dvoboje sa Ircima sa onim što je na spisku danas. Dvadeset je istih imena, nema tek osam igrača; Bešić je otpao zbog povrede, Salihović i Mujdža se ne bave ozbiljnim fudbalom, Hadžić i Zec su trenutno na birou za nezaposlene, a minute u ovoj sezoni upisali su tek Tino Sven Sušić i Rade Krunić, koji je uostalom otpao i prije baraža. Da ne idemo u dublju analizu, bez obzira na to da li su Sušić ili Krunić zaslužili mjesto među dvadeset i šest ili nisu, dovoljno je da sebi iskreno odgovorite na pitanje – da li bi nam u kvalifikacijama donijeli prevagu? Jednako kao i onih nekoliko imena koja su tu, ali će dobiti jedan ili nijedan minut.

Suština je da za reprezentaciju poput Bosne i Hercegovine – dakle ekipu koja ima tri do četiri veoma dobra igrača i ostatak koji su tek evropski prosjek ili jedva i to – imena, osim tih nekoliko ključnih, uopće nisu važna. Ova selekcija je limitirana kvalitetom i što prije to shvati i javnost i selektor, to će nam biti lakše pripremiti se za ono što nas čeka u kvalifikacijama.

Ovo nije klupski fudbal, ovdje su stvari potpuno drugačije. Nema kupovine, nema transfera, nema kalkulacija. Radite s onim što imate. Ono što jeste važno, ono što donosi prevagu i što čini pravu ekipu, a to smo u praksi najbolje mogli naučiti na primjerima poput islandskog, albanskog ili (sjeverno) irskog na Evropskom prvenstvu ovog ljeta, jeste sposobnost da se nedostatak kvaliteta nadomjesti strukturom, sistemom, dobrom organizacijom, vrhunskom disciplinom i borbenošću na terenu.

Ili ako hoćete da budemo iskreni do kraja, sve ono što mi nemamo već godinama.

Mogao je Baždarević ispuniti želje svima i na spisak staviti pedeset imena, ali njegov posao bi na kraju dana bio isti. Obećao je nakon Irske da će lupiti šakom od stol, da ništa više neće biti isto, da će napraviti rezove i da ćemo gledati novu, Mešinu reprezentaciju, ali to se realno do sada nije desilo. Njegova Bosna i Hercegovina je, s izuzetkom dijela utakmice protiv Švicarske, do sada bila beskrvna, bezidejna i bez prave organizacije i strukture i to je ono što se mora promijeniti u nastupajućim kvalifikacijama ako se želimo nadati čudu i osvajanju prvog mjesta.

Ako je suditi po onome što smo vidjeli u proteklih nekoliko godina, uključujuči i ovu posljednju, onda bi Baždarević morao promijeniti pristup, kompletnu organizaciju u i oko reprezentacije, napraviti red u svlačionici, na terenu i oko njega, stvoriti sistem u kojem će na prvom mjestu biti uspjeh tima. Sistem u kojem imena i zasuluge neće biti važni; sistem u kojem će se sve prilagođavati potrebama ekipe. Za tako nešto treba mu ne samo znanje i vrijeme, nego i hrabrost, ali i odriješene ruke i podrška ljudi u Savezu. A, barem zasad, ne čini se da ima sve to.

Magarci