PRIČE IZ DAVNINE

Nestali u 120 sekundi: uspon i pad europskog Želje i Štrausa s Grbavice

Piše:
Aleksandar Holiga

@AlexHoliga

04/04/2016

Igraš zato da se o tome priča, da netko to doživi i da se ne zaboravi – ovako se Ivica Osim u jednom od intervjua osvrće na mitsko polufinale Kupa UEFA 1985. godine. „Ako se ne sjećaš utakmice, onda se pitaš zašto si uopće igrao i što si uopće bio. Ovako, kad tim stvarno odigra tako da ljudi ili slave ili žale za nečim, onda je to vrijedilo pažnje, onda si nešto napravio. To bi trebao biti cilj, pored tog novca nesretnog, koji je stalno prisutan. Igrači trebaju znati zašto igraju“.

Osim je kasnije vodio još puno važnih utakmica, ali nijednu ne pamti tako živo kao onu protiv mađarskog Videotona, jedne travanjske večeri prije četvrt stoljeća. Čak niti ispadanje Jugoslavije na penale od Maradonine Argentine u četvrtfinalu SP-a 1990. nije ostavilo takav trag na ondašnjeg nacionalnog selektora, nije toliko obilježilo živote igrača i navijača u Sarajevu i mnogo šire.

Željezničar je vodio 2-0, čime je dostigao zaostatak iz Székesfehérvára od 1-3 i nedostajalo mu je još samo 120 sekundi do plasmana u finale i okršaja s velikim Real Madridom. Pogodak Videotona u 88. minuti susreta, potpuni muk na prepunom stadionu Grbavica i kadar Željinog trenera kako se hvata za glavu – sve to do danas u snovima uznemiruje mnoge od onih koji su te '85. bili dovoljno odrasli da pojme tu gotovo arhetipsku sliku, taj münchovski krik očaja kojim je bajka o nogometnoj Pepeljugi naprasno prekinuta bez happy enda.

„Prošle su tolike godine, a meni se sve i dalje vrti u glavi, svaki tren te akcije i, sve u svemu, muka mi je“ ispričao je prije nekoliko godina portalu Sarajevo-X.com tadašnji golman sarajevske momčadi, Dragan Škrba. „Bez ikakve dvojbe, te dvije minute – minuta najvećeg uživanja i minuta najveće patnje, proganjat će me cijeli život. Ne samo mene, nego kompletnu generaciju“. A sve jako dobro pamti i József Csuhay, bek koji je Škrbi zabio taj odlučujući gol i tako izbacio Željezničar iz natjecanja. „Jasno se sjećam tog gola, ali i trenera Željezničara kako se nakon toga hvata za glavu“, izjavio je u intervjuu za sarajevski tjednik Slobodna Bosna.

Nesreća ove sjajne momčadi je u tome što je se sjećaju po utakmici u kojoj su njeni igrači i trener ispali najveći luzeri – a da pri tom tu utakmicu uopće nisu izgubili, nego pobijedili. Paradoksalno, najveći uspjeh u povijesti kluba (pored titule jugoslavenskog prvaka 13 godina ranije), ostao je upamćen kao njegova najveća tragedija.

Haris Škoro, izvrsni ofenzivni veznjak kojeg je Ćiro Blažević kasnije doveo u Dinamo, u pravu je kad kaže da su ljudi i u toj nesreći koja ih je zahvatila imali poštovanja prema Želji. U cijeloj bivšoj državi, a pogotovo među navijačima klubova 'Velike četvorke', Željezničar je bio najpopularniji 'drugi tim', onaj za kog se najčešće navijalo poslije svog.

Osnovan 1921. kao prvi multietnički i radnički klub u Sarajevu, uvijek se morao boriti protiv jačih i većih. Pa čak i u vlastitom gradu, gdje su prije Drugog svjetskog rata dominirali hrvatski SAŠK i srpska Slavija, a nakon toga novoosnovani Torpedo (kasnije FK Sarajevo) u koji su gradske vlasti ukazom premjestile najbolje lokalne i republičke nogometaše. FK Sarajevo imalo je veću podršku politike i dužnosnika, veća sredstva i veći stadion, ali ne i više navijača.

New Primites all over Baščaršija

Ivica Osim, zbog plave kose prozvan Švabo, rođen je u sirotinjskoj sarajevskoj obitelji u svibnju 1941., a odrastao je u kvartu Grbavica nedaleko Željinog stadiona koji se polako gradio u godinama nakon rata. O njegovom igračkom umijeću kažu da je „više volio da protura loptu kroz noge nego hljeba da jede“, njegovi fini i čudesni driblinzi bili su pravi užitak za gledati, pa su mu nadjenuli i drugi nadimak – Štraus s Grbavice. Za reprezentaciju je nastupio 16 puta i zabio 8 golova, a iz Željezničara je otišao dvije sezone prije nego što je klub osvojio svoj jedini naslov jugoslavenskog prvaka.

Kada se nakon igračke karijere vratio kao trener, počeo je sakupljati mlade i neopterećene dečke željne afirmacije. Trebalo mu je nekoliko godina, ali ti momci – dotad relativno nepoznati čak i u svojim mjestima – postali su nositelji igre Željezničara, a mnogi od njih kasnije su pod njegovim vodstvom zaigrali i za reprezentaciju.

Haris Škoro došao je iz Visokog, centarfor Radmilo Mihajlović iz Foče, odlični branič ili defenzivni vezni Refik Šabanadžović iz crnogorskih Tuza, playmaker Mehmed Baždarević iz Višegrada, a omaleno desno krilo Edin 'Fićo' Bahtić iz nekog sarajevskog zonskog ligaša. Bio je tu i čuveni Mirsad Baljić zvani 'Žvaka', zato jer je tijekom utakmice uvijek po ustima premetao žvakaću gumu – kad je zaigrao za reprezentaciju, činio je to i tijekom intoniranja himne... No Baljić je bio jedan od prvih modernih ofenzivnih bekova u Europi, a njegovi konstantni prodori po lijevom boku upotrebom 'bicikl-driblinga' izluđivali su suparničke igrače. S dugogodišnjim kapetanom Banetom Berjanom, za kojeg se pričalo da nije davao sve od sebe samo ako je tog dana bio baš previše mamuran, 'Žvaka' je činio nezamjenjivi tandem.

U obrani su još igrali Vlado Komšić i Vlado Čapljić, a često i ćelavi brko po imenu Josip Čilić, dok su se u napadu izmjenjivali Edin Ćurić, Zoran Samardžija i legendarni Nikola Nikić – Folcika, koji zadnjih godina uživa veliku popularnost na društvenim mrežama. Isječci Nikićevih intervjua na YouTubeu su postali pravi internetski fenomen, a njegove zdravoseljačke opaske prepričavaju se diljem bivše države. Saznali smo tako da mu je krava Jagoda služila kao pokretni gol na kojem je uvježbavao šut, a da je brzinu razvijao bježeći od lokalnih kerova ulicama Modriče, a podsjetio nas je i na sarajevsku kletvu iz tog vremena: „dabogda vam djeca ličila na navalu Želje“...

Sarajevo je sredinom osamdesetih bilo mjesto na kojem su nastajale legende. 1984. je u gradu održana Olimpijada, a Nadrealisti i New Primitives vođeni grupom Zabranjeno Pušenje stvarali su novi urbani identitet grada. Navijanje na Željinim utakmicama uklapalo se u tu shemu, ali ne samo zbog toga što se radilo o silno talentiranoj i neustrašivoj momčadi, nego i zato jer su igrači bili prizemni momci kojima nije bilo ni na kraj pameti izigravati nekakve vedete.

„Sarajevo nije takav grad gdje netko može imati status zvijezde. Zvijezde su bile u Beogradu i Zagrebu“, priča Refik Šabanadžović, koji je kasnije sa Zvezdom osvojio Kup prvaka, a na SP-u u Italiji čuvanjem Maradone zaradio dva žuta kartona. „Radmilo Mihajlović i ja smo tada bili seljaci. Sjećam se da su nas često zezali, bile su to one takozvane čaršijske fore, a Rade se odmah išao tući i svi su ga se bojali“. Nikolu Nikića je novinar Oslobođenja jednom pitao je li Željo provincijski klub, a on nije znao što to znači, pa je rekao: „nije, nego je seljački!“. Drugi dan je u novinama izašao naslov: „Samo je Matija Gubec veći seljak od Nikole Nikića!“. U klubu su bili uvrijeđeni, ali bila su to podbadanja bez zle namjere.

„Ti si najbolji, čekaju te mace ispred aerodroma“

Bili su i veliki mangupi. Haris Škoro se sjeća: „U Želji smo mi bili raja, bilo je svega: ne spava se pred utakmicu, cijelu noć frka, izlasci, ovo-ono, do nekih doba se gledaju bezobrazni filmovi – naravno, tek kad Švabo ode – i mi sutradan pobijedimo“.

A pobjeđivali su u velikom stilu. Zvezda je primila dva puta po četiri komada na Marakani, Partizan isto toliko na Grbavici, Vardar je u gostima pobijeđen s čak 5-0, a gradski rival 4-0 kod kuće i 2-0 na Koševu. Dragan Škrba se sjeća i kad je slična sudbina trebala snaći Dinamo, i to u njegovoj šampionskoj sezoni 1981./82.. „Poslije 45 minuta mi u Zagrebu vodimo s laganih 2-0, a na putu prema svlačionici Ćiro iz sve snage galami na svoje igrače, nije vjerovao što ih je snašlo. U nastavku sudac svira dva penala za domaće i utakmica završi 2-2“.

Lukavi Miroslav Blažević je tih godina htio kupiti pola Osimovog tima. Tek 1987., u drugoj od četiri inkarnacije u Maksimiru uspjelo mu je dovesti Škoru (Mihajlović je stigao sezonu kasnije), koji se u intervjuu za tjednik BH Dani prisjetio i toga. „Dao mi je keš tri mjeseca prije prijelaznog roka i rekao: 'Ti si najbolji igrač u Evropi, narod te čeka, čekaju te mace ispred aerodroma'“. Igračev otac je u međuvremenu, dok je Škoro još uvijek bio u Želji, obolio od raka, a Ćiro je odmah povukao veze da ga prebaci na Rebro. „Mi u bolnicu, a tamo nas čeka cvijeće, bombonjere i prijem kod primarijusa, sve sjajno, doslovno izguraju nekog čovjeka iz sobe za intenzivnu i uguraju tatu. A kulminacija je bila da svako jutro Ćiro ode u bolnicu prije treninga i osobno obrije mog starog“.

Ivica Osim bio je sasvim drugačiji, od početka si zadavši misiju uvođenja nekog reda u sav taj balkanski kaos. Dok je Ćiro mogao još samo sanjati o njegovim prvotimcima, Švabo je provodio noći u studioznom proučavanju prednosti i mana suparnika, vodio višesatne razgovore nasamo s igračima, koji su ga voljeli i poštovali zbog stručnosti i ljudskih vrlina. Pod njegovim vodstvom su i „umjetnici“ počeli trčati i uklizavati, a strpljivi i fanatični Osim povjerovao je da je napokon pronašao formulu po kojoj će beskrajni talent pretvoriti u rezultat. U Kupu UEFA su padali redom bugarski Sliven (0-1, 5-1), švicarski Sion (2-1, 1-1), rumunjska Universitatea (0-2, 4-0) i tada strašni sovjetski Dinamo Minsk (2-0, 1-1). U polufinalu je čekao mađarski Videoton, koji je prethodno deklasirao PSG i Partizan te se na penale provukao protiv Manchester Uniteda.

Bila su to još vremena kada je, kako je to jednom napisao Jurica Pavičić u Jutarnjem, „koherentna grupa darovitih lokalnih igrača, vođena nekim trenerskim vizionarom, mogla dospjeti do neba“. A Željezničar je to bio puno više nego Videoton, iz kojeg nijedan igrač (a ni trener) nije kasnije uspio ostvariti neku veliku karijeru. Ni nesuđeni protivnik u finalu nije bio nepobjediv: velikog Reala već je u drugom kolu bila razbila Rijeka s 3-1, da bi u uzvratu izvisila samo zbog bezočne sudačke krađe i isključenja dvaju igrača.

Samo sezonu ranije, i Hajduk je dospio do polufinala Kupa UEFA i izgubio na pravilo 'gola u gostima' od Tottenhama, ali Hajduk je tad još uvijek – bez obzira na evidentni pad u odnosu na 'zlatne' sedamdesete' – bio veliki i europski značajan klub kojega su se bojali. Želji je to bila treća europska sezona u povijesti kluba i – mada je još 1971./72. jedva ispao u četvrtfinalu od Ferencvarosa, a prethodno izbacio Club Brugge, Bolognu i škotski St. Johnstone – nitko ga još nije uzimao zaozbiljno.

Helikopter s Lepom Brenom

Prva utakmica u Mađarskoj završila je pobjedom Videotona od 3-1, a možda i ključni trenutak dogodio se kada je prva Željina špica Radmilo Mihajlović napucao jednu loptu poslije sučevog zvižduka i zaradio 'parni' žuti karton, što je značilo da ne može igrati u uzvratu.

„Mislim da mi Osim to nikada nije oprostio“, rekao je 20 godina kasnije i šeretski dodao: „Ali da sam igrao u revanšu, zabio bih im tri komada“. Ipak, svi su u Sarajevu imali toliko povjerenje u Osima i igrače da je već bilo pripremljeno i slavlje na stadionu. Gradonačelnik je izdao dozvolu kafićima da rade cijelu noć, na Grbavicu su stigli i svirači, a helikopter na beogradskoj Batajnici bio je spreman da u slučaju prolaza na stadion prebaci gospođicu Fahretu Jahić, poznatiju pod umjetničkim imenom Lepa Brena.

...Pamtim da je i sudac zanijemio, ne može čovjek ni pokazati prema centru...Na nikad dovršeni stadion natiskalo se blizu 30.000 gledatelja. Tada je klub dobio svoj prvi elektronički semafor, toliko mali da je na njemu bilo mjesta samo za rezultat – ne i za imena klubova ili strijelce. Taj semafor stajao je na istočnoj tribini, na narančastoj kućici za radnike koji su tih dana još uvijek podizali sjevernu tribinu. Ljudi su u gužvi padali jedni preko drugih, ali ništa im nije bilo važno, samo da Željo pobijedi.

Počelo je sjajno, golom Bahtića već u petoj minuti. Domaći su potpuno dominirali i Videoton jedva da je prelazio centar – ali Škoro, Ćurić i Samardžija (Nikić je u zimskom prijelaznom roku prodan u Olympiakos) promašivali su i nemoguće. U 60. minuti Ćurić je ipak uspio zabiti i sljedećih skoro pola sata stadion je bio u transu... Sve do 88., kada je Samardžija poslije pogrešnog dodavanja ostao ležati, a Csuhay prošao naprijed. Čapljić je pokušao uklizati, ali čini se da je samo skrenuo loptu i prevario Škrbu, pa se lopta zakoprcala u desnom donjem kutu gola.

Stravična tišina obavila je Grbavicu, strašna gotovo poput one u iščekivanju novog neprijateljskog napada u najzadnjem ratu, kada je stadion bio prva crta gradske bojišnice. „Pamtim da je i sudac zanijemio, ne može čovjek ni pokazati prema centru...“, sjeća se Dragan Škrba. Trajalo je to nekoliko trenutaka, dok je Osim obavijao ruke oko glave u nijemom beznađu... A onda se stadionom opet prolomilo: „Željo, Željo...“

Kada je odsviran kraj i momčadi otišle prema svlačionici, nitko iz nje nije izlazio dva ili tri sata. „Bilo smo utučeni. Svi smo šok proživljavali toliko emotivno da smo plakali, neki su jecali. Tuga je parala zrak“, ispričao je Šabanadžović. Ni gledatelji nisu željeli napustiti stadion, kao da bi time priznali konačni poraz... Te noći, suprotno tekstu zimzelene sevdalinke Nedžada Salkovića 'Kad se smiješ mila kćeri', svi su plakali zajedno s Željom.

„Kako mora biti velika sportska tuga pobjednika, koji je, u stvari, poražen“, pisalo je sljedećeg dana Oslobođenje. „Koliko mora biti bolan momenat kada potonu lađe osvajača, koji otvori rupu na brodu vlastitom krivicom, jer je bivao toliko 'velikodušan' da nije kupio plijen kada mu je on bio pružan kao na dlanu. Osjetili su to plavi sinoć na svojoj koži i u mjeri da će svaki pojedinac srijedu 24. aprila vjerovatno pamtiti dok je živ. Ambicije su mogle biti neispunjene na hiljadu načina, ali valjda je samo onaj koji je izabrao Željezničar ravan sportskoj tragediji“.

Strijelac gola, József Csuhay, kaže: „Još uvijek, i nakon 25 godina, mislim da je Željezničar mogao proći dalje, samo da su njegovi igrači bili samo malo profesionalniji. Prerano su se počeli radovati, odmah nakon što su postigli drugi gol i već tada su mislili da je utakmica gotova“.

„Ako hoćeš nešto više, onda nemaš ništa“

Samo nekoliko godina kasnije, raspao se i mađarski nogomet i država čijom ligom je Željo harao, raspalo se i još puno toga. Rođeni Sarajlija Miljenko Jergović u svojoj je 'Historijskoj čitanci' napisao: „Zatvoriš li oči čak i danas, nakon svega što si gledao i što te je u ovih sedam godina učinilo neosjetljivim, vidjet ćeš sasvim jasno snježnu televizijsku sliku: u kadru je poluprofil muškarca četrdesetih godina, usana rastvorenih u zijev užasa i desno oko iz kojeg se osjeti kako više nikad i više ništa neće oživjeti nestali Svijet... Povod za sliku možda danas i nije važan, možda će izostati iz povijesti koja će nam biti napisana, a ostat će samo užas čovjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestan da je poraz definitivan i da više nikada, više ništa i više nigdje neće biti prilika za revanš ili za život koji bi započeo ispočetka“.

Kako piše Jergović, za razliku od lica Ćire Blaževića, „metafore onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bili voljeni“, lice Ivice Osima je „ostarjelo u mrzovolju“. Postalo je to lice čovjeka koji je cijele trenerske karijere gurao Sizifov kamen, čak i nakon što ga je stiglo ono što se na većini danas popularno kategoriziranih „ovih prostora“ zove javašluk.

Kolekcija citata i izreka Ivice Osima, poznatog i pod nadimkom Štraus s Grbavice, u Japanu je prije nekoliko godina bila bestseler. Stvar je u tome da je Švabo uvijek na primjeru nogometa/fudbala znao izreći neke mnogo univerzalnije istine. Evo njegovog odgovora na ultimativno pitanje BH Dana – zašto je Željo ispao od Videotona? Pa vi procijenite je li govorio samo o nogometu...

„Pitanje je da li smo svi zajedno bili sposobni da iskoristimo taj veliki potencijal, ili nam je još malo trebalo, a nismo imali hrabrosti. Taj teret malog, simpatičnog kluba trebalo je razbiti da već jednom postaneš ozbiljan, da možda izgubiš dio simpatija zato što postaješ konkurencija. A od simpatija se ne živi. Odnosno, može da se živi, ali ako hoćeš nešto više, onda nemaš ništa“.

* Tekst je izvorno objavljen prije nekoliko godina u (u međuvremenu ugaslom) hrvatskom izdanju magazina FourFourTwo

Magarci