Pjacino raskršće

IZMIŠLJATI ILI NE?

Inženjeri tople vode ili kako Dostojevski, Dante i Sofoklo kreiraju nogomet

Piše:
Vice Karin

@GideonXavice

15/07/2016

Nogomet je kompleksna civilizacija, supkultura, fenomen, stil života, kultura, i na kraju – igra. Zašto tek na kraju igra? Zato što sve ono oko čega se istinski povezujemo nadilazi ono što se događa na zelenom terenu. Ali, igra je kao početna točka ujedno i ključna nogometna odrednica – ona je ta koja kreira heroje, marginalizira nedorasle, pogubljuje zlikovce, ispisuje priče i generira rezultate. Igra, kao konačni produkt rada struke i igrača, posjeduje iznimno bogat opus različitih ideala, filozofija, pristupa i sljednika jednog iz mora stilova kojima se provodi.

Budući da je ljudi s druge strane ograde ili ekrana nebrojeno više nego onih na terenu, sasvim je logično da doživljaja i pogleda na istu igru „izvana“ ima mnogo više, na stotu potenciju, od onih koji ju kreiraju i provode. Zbog toga ćete bez problema naći manje ili više opsežne knjige u kojima se obrađuju dominantni stilovi, almanahe koje se bave razvojem igre ili trenerske priručnike, dok ćete jako teško naći knjigu koja će proučiti načine koji bi barem donekle klasificirali načine na koji se igra promatra s tribine ili kauča, osim na krajnje nesistematičan način. 

Čistom matematikom vrlo je jasno da je povelik broj razmišljanja i promišljanja o igri samim time neispravan, odnosno da ne slijedi logiku onoga što se dešava na terenu. U medicini, u dovoljnoj mjeri da to možemo uzeti kao pravilo, kada postoji bolest, ona ne mora nužno biti vidljiva i jasna. Ali sama „logika“, nekad skrivena i vrhunskim doktorima, ispravno vodi korak po korak prema jednoj dijagnozi, barem do razine da se sistemom eliminacije metodom pokušaja i pogreške pripiše ispravna dijagnoza.

Nogomet po tome nije nipošto specifičan, i apsolutno su deplasirane teze i zamjerke kako se „od jednostavnih stvari rade znanost“. Bez obzira radi li se o razumijevanju centrifugalne sile i mogućnostima iskorištavanja iste, defenzivnoj tranziciji u košarci ili odgoju djeteta, postoje sasvim jasni i logični koraci koji nam omogućuju da proces razumijevanja provedemo do kraja.

Moderna era duboko je suprotstavljena takvoj vrsti analize i promišljanja – get and go kultura u kojoj je svaka informacija dostupna sa samo dva klika kreirala je od ljudske rase kvazi-renesansnu civilizaciju koja je krajnju dozu površnosti u ozbiljnoj fazi deluzije zamijenila slikom sebe kao skupine homo universalisa. Jer danas svi moraju i, jasno, mogu znati baš sve. Onoga trenutka kada neki nediplomirani inženjer tople vode (koju stalno izmišlja) odluči zakoračiti izvan toga začaranog kruga samozavaravanja, biva naglo povučen natrag u bezličje mase, jer je učinio nešto strahovito opasno – stavio im pred oči vlastitu imperfekciju, i to tamo gdje su se svim silama trudili da je uopće ni ne potraže. 

Ovdje ću citirati jednog od najvećih mislioca nogometne igre, a piše i ovdje na Baražu: „Nogomet je znanost u pripremi i umjetnost u izvedbi; Ivan Rilov.“.

I u toj jednoj izrazito jednostavnoj rečenici sažeta je sva punina nogometne igre. Koja se opet, tako lako krivo pročita i protumači. Nogometni analitičari, laptop manageri, skauti, nutricionisti i kondicijski gurui već su dobra dva desetljeća dio svakog ozbiljnog i uspješnog nogometnog projekta. Oni su hardware ispod softwarea, onoga što se vidi na ekranu, koji pruža podlogu za njezino besprijekorno funkcioniranje. Svesti igru na nešto banalnije od toga znači podcijeniti je i učiniti je običnom semantičkom kovanicom, lišenom jedne od najbitnijih dimenzija svojeg postojanja. I baš je to, a ne „izmišljanje tople vode“, glavna prepreka ka holističkom poimanju ove igre i svih aspekata koje obuhvaća i okuplja. Jer samo ispravan uvid u genezu onoga što se proučava može pružiti pravo znanje. Netko može piti najbolje vino na svijetu, ali ukoliko mu je to prvo koje je kušao, vrlo vjerojatno će ga ocijeniti katastrofalnim. 

Nogomet je na tom tragu – svi ga gledaju, ali ga gotovo nitko zapravo ne vidi. Utopljenost u ralje „teletekst nogometa“ u kojima se izuzev konačnog rezultata mogu čuti tek usputne primjedbe na igru  najčešće jednog igrača, u potpunosti zanemarujući ulogu ostalih „jedinica“, odraz su naše nogometne kulture. Ona je poražavajuća. Kada bi se isto radilo s književnošću ili glazbom, akademske zajednice bi to prozvale kulturocidom.

Da je stanje takvo, dovoljan su indikativ dnevne novine ili frekventni komentatori utakmica – od osnovnog nepoznavanja zakonitosti igre, preko dovođenja pojedinačnih igrača i njihovog „učinka“ u sasvim neispravan kontekst sve do nerazumijevanja onoga što se na terenu moglo vidjeti. Rezultat toga su paušalni i generički komentari/tekstovi koji se razlikuju jedino po onome tko ih piše/izgovara savršen su reprezent društva – wannabe individualaca koji se trude biti što sličniji i što prihvaćeniji zadiranjem u fenomene koje su sposobni procesuirati jedino kada ih svedu u sebi prihvatljive okvire pa ih degeneriraju debilnim frazama i otrcanim konstruktima.

I tu leži ključni problem modernog nogometa, jer igra je sama po sebi neutralna. Ona tek u očima producera i konzumenta dobiva značenje – defenzivna, napadačka, lijepa, ružna, tragična, epohalna... Naš odnos prema njoj je danas da je ona – banalna, nevažna. 

I baš zato, a ljudi često pitaju, tu je Baraž, zajednica ponosnih inženjera tople vode. Koja podjednako valorizira i epiku i liriku i dramu koju jedna nogometna utakmica nosi sa sobom. Jer nije li priprema utakmice jednaka gradiranju Raskoljnikovih demona kojima ga pisac (odnosno trener) dovodi u stanje u kojem će najbolje manifestirati svoju svrhu? Nisu li veliki golovi, sjajni driblinzi i sve ono što spada s „one strane objašnjivog“, božanska zadiranja koja autore (sada igrače) navodi prema razrješenju kao Vergilije Dantea? I konačno, nije li poraz vjerna preslika Antigone, u kojoj se u svega jednom činu urušava kao kula od stakla sve ono što se dotad činila kao jedina stvarnost, ona u koju su uperene oči cijele publike?

Jer nogomet je baš to, znanost u pripremi, a umjetnost u izvedbi. 

Magarci