Euro 2016.: O ekipama

(NE) OKREĆI SE, SINE

Pad Furije; možda nije trebalo biti tako...

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

28/06/2016

Crveno nebo gasilo se iznad Jerusalema tog 18. juna 2013. godine, dok je na Teddy stadionu padao zastor na Evropsko prvenstvu U21. Španija je proslavljala svoju četvrtu titulu, a ja sam vjerovao da im više niko neće moći parirati. Seniorska, ona najjača reprezentacija vezala je dva Evropska prvenstva i svjetsku titulu u Južnoj Africi, a mladi su na rijetko viđen način uz potpunu dominaciju odbranili naslov prvaka Evrope za igrače do 21 godine. Sve je izgledalo savršeno i potpisnik ovih redova sa sigurnošću je vjerovao da tek slijede najveći uspjesi španjolskog reprezentativnog fudbala, te da će dominacija poprimiti neku do tada neviđenu formu od bilo koje nacionalne selekcije u fudbalskoj istoriji.

Najjači razlog za ta moja promišljanja nisu bili uspjesi A reprezentacije, niti snaga španske lige, Reala i Barcelone, ništa slično; već baš način kako je ta mlada vrsta razbila konkurenciju u Izraelu, kako je igrala i koji igrački potencijal je prezentirala. Iako sam ovisnik o njemačkoj zlatnoj generaciji koja je četiri godine prije toga došla do vrha u Švedskoj i koja je već tada bila etablirana i potvrđena u seniorskom fudbalu, bio sam spreman tvrditi da svijet nije gledao bolju i moćniju mladu reprezentaciju od te Furije ili La Roje iz juna 2013. u Svetoj Zemlji.

Kapiten, vođa i najbolji igrač te reprezentacije i cijelog turnira zvao se Thiago Alcantara i uz Isca činio je dušu i srce tima. Dinamični duo iz sredine terena odigrao je turnir na takvom nivou da su hroničari španjoslkog fudbala spremno ustvrdili da ih jednostavno samo treba prekopirati u seniorski tim, ništa više. Spreman da pomogne u sredini terena, da podmetne i svoja fudbalska pleća bio je igrač imena Koke, ovaj iz Atletico Madrida. Nije loše za jedan vezni red, zar ne?

Izbornik Julen Lopetegui na golu je imao Davida de Geu, desni bek se birao između Martina Montoye i Dania Carvajala, lijevo je tada bio jedini anonimac u cijeloj reprezentaciji, sadašnji igrač Liverpoola, tada u Sevilli - Alberto Moreno. Između njih igrali su Marc Bartra i Inigo Martinez. U veznom redu je, uz već opisani zvjezdani trojac, odlično figurirao već pomalo zaboravljeni Asier Illarramendi. U napadu za minute su se borili Tello, Iker Muniain, Rodrigo, te prvi strijelac turnira Alvaro Morata. 

U finalu je pala vjerovali ili ne Italija, rezultat je bio 4:2, ali igra Španjolaca nije davala previše šansi Azurima. Najbolji Talijan tada, Marco Verratti, poslije utakmice je rekao kako od ove Španije je malo boljih selekcija i u seniorskom fudbalu.    

Ipak, tri godine koje su uslijedile nisu donijele španjolskoj seniorskoj selekciji dominaciju koja im se predviđala i za koju su bili upotpunosti kvalificirani. Godinu kasnije izabranici Vincentea del Bosquea eliminirani su još u grupnoj fazi Mundijala u Brazilu, a jučer su potpuno nadigrani od Italije i već u osmini finala napustili su Evropsko prvenstvo u Francuskoj.    

Junaci iz Izraela, programirane zvijezde španjolske reprezentacije debakl protiv Italije gledale su sa različitih mjesta. Kapiten Thiago zagrijavao se čitavo drugo poluvrijeme, ali nije dobio priliku. Na cijelom turniru odigrao je 26 minuta. Kolega i prijatelj Koke nije dobio niti toliko, igrao je u samo jednoj utakmici i to ukupno 19 minuta. Thiagov sidekick iz Izraela, drugi dio dinamičnog dvojca, Isco, tokom Eura vrijeme je kratio objavljujući na društvenim mrežama slike iz Las Vegasa.

Generaciju 2013. predstavljali su De Gea i Morata, na dvije pozicije u reprezentaciji gdje je vrijeme najbrže uzimalo svoje, te zakonima života i smrti najbrže eliminisalo senatore. To su začudo ispale pozicije golmana i centralnog napadača; sadašnjost je jednostavno morala biti bolja za Španjolsku.

Zašto nije, treba pitati Vincentea del Bosquea, dobrog čovjeka iz Salamance. Treba pitati samo jedno pitanje: kako to da dva puta za redom, po opštem sudu igrački najbolji tim na prvenstvu igra tako loše i biva eliminisan već u ranijoj fazi prvenstva?

Del Bosque - objektivno veliki, trofejni trener posljednjih godina - gubi onu sposobnost koja je karakteristična za velike trenere, nema hrabrosti da se mijenja, da koncepcijski rizikuje i da ekipu vidi u skladu s vremenom i prostorom. Insistiranje na Fabregasu nema nikakva smisla osim ako ne želite Xavija zamjeniti čovjekom koji je prije pet ili šest godina slovio kao njegov nasljednik - kako u Barceloni, tako i u reprezentaciji - te ako se u kadroviranju reprezentacije vodite poetičnim kolumnama u „El Mundo Deportivo“ ili „As“-u iz tog perioda.

Ili npr. slučaj Davida Silve; za razliku od Fabregasa, igrača koji i dalje igra na vrhunskom nivou i koga klupske sudbine nisu obezglavile. Silvina uloga u reprezentaciji, zasnovana na poziciji lažnog krila, igrača od kojeg se prvetsveno očekuje da stalno ulazi u sredinu terena i tu bude igrač viška - dodatna pas opcija - je skoro pa potpuno promašena. Znajući kvalitet i profil španjolskog kadra u veznom redu, njihovu mogućnost kombniniranja i pozicijskog stvaranja viška te okomitog prodiranja, zajedno s karakteristikama prednjeg reda (Morata – Nolito), jednostavan se zaključak nameće da je na poziciji desnog krila potrebniji bio drugačiji profil igrača, neko ko će napadu davati širinu, ali i dubinu.

Fudbalski tim je živo tijelo, da bi ostao u formi stalno ga treba nadograđivati, kako idejno, tako i strukturno. Od recikliranja rješenja iz prošlih, pa makar bilo i zlatnih dana, nema velike koristi. Nostalgičan može biti urednik novina, kolumnista i hroničar, ali ne može i ne smije izbornik reprezentacije. Reciklirajući stare ideje i ne insisitirajući na konstantnim promjenama i nadogradnjama dođete do nivoa potpune predvidljivosti za protivnika, koji je onda uvijek korak ispred vas. Na kraju se to prezentira kao sporo i bezvoljno igranje, ali u osnovi problema je protivnik koji prije vas zna šta slijedi. U narednoj fazi agonije, kad vas protivnik svojim avangardnim rješenjima toliko uneredi, krenete se čupati na načine koji nisu vaši i tek tu potpišete kapitulaciju. Kao čista promjena paradigme izgledalo je često talijansko iznošenje lopte od stopera, dok je David de Gea skoro svaku loptu izpucao daleko u teren.

Španjolskoj sada predstoji dugo i neizvjesno ljeto, puno vidanja rana i oplakivanja tužne reprezentativne sadašnjosti, a sve uokvireno u nevjericu kako igrački kvalitet tri godine već nije praćen adekvantnim rezultatima. Put do kraja tunela je mnogo jednostavniji nego se čini, a ogleda se u onoj izlizanoj frazi kako je najveći rizik uopšte ne rizikovati, ovdje bi se moglo dodati ne mijenjati i ne inovirati. Španjolska je na vrh došla radeći stvari dijametralno suprotne od onoga što radi danas, vjerovala je u sebe, svoje ideje i vlastiti napredak, danas vjeruje u prošlost.

Treba se vratiti u onaj utorak u Jeruzalemu, 18. juna 2013. i gledati na svijet s više poštivanja osnovnih zakona evolucije. 

Magarci