Hoće li ovaj Euro imati svoju 'Grčku' i koji bi ti...

BILO JEDNOM

Sjećanje na Bad Brückenau, ljeta 2006.

Piše:
Dubravko Sušec

@dsusec

07/06/2016

Ima točno deset godina otkako su hrvatski nogometni reprezentativci, 5. lipnja 2006. godine, stigli u Bad Brückenau, njihovu bazu tijekom Svjetskog prvenstva u Njemačkoj. Smještajući se na travnatim kaskadama Staatsbad Hotela, zvanog još i Knežev dvor, s čijih terasa puca prekrasan pogled na čudesan perivoj zaokružen hotelskim i ugostiteljskim objektima izgrađenima u secesijskom stilu, vjerojatno nisu očekivali ništa. Bili su tek osrednja momčad.

Prije no što će sam turnir to i dokazati, očekivanja su svejedno bila kakva obično pred velika natjecanja budu – preuveličana i nerealna. Izbornik Cico Kranjčar živio je u paralelnom svemiru, zavaravajući se vlastitim zabludama od početka do samog kraja. Ne samo da nije prepoznao Ćorluku i Eduarda da Silvu, nove zvijezde novih prvaka, koje će unutar samo tri ili četiri mjeseca rušiti velikane poput svjetskih prvaka Talijana i Engleza, nego je negdje na klupi uspio "izgubiti" čak i Modrića, premda mu je ovaj tri mjeseca ranije, u okršaju s Messijem i Argentincima u Baselu, dokazao da je bolji od bilo kojega od razvikanih argentinskih veznjaka.

Dudu, tada najbolji strijelac lige, od potištenosti samo što nije plakao kad je u Bogovićevoj, tijekom jedne od Dinamovih marketinških akcija, saznao da nije na popisu. Priča iz ozbiljno pouzdanog izvora kaže da je Cico, ne do kraja siguran u vlastitu odluku, pitao sina Niku, tada najupućenijeg hajdukovca u stanje maksimirske svlačionice, koga da uzme odnosno tko je bolji, Bošnjak ili Dudu. Sin je rekao Dudu. Tata je uzeo Bošnjaka.

Ambivalentan odnos između oca i sina, koji je (na donekle višem nivou) nemalo nalikovao sad već dugogodišnjemu uzajamnom maltretiranju Dražena i Lovre Medića u NK Zagrebu, ni trenutka nije dovodio u pitanje igračev status u udarnoj momčadi, premda je nazovinajbolji igrač "Vatrenih" bio na vrhuncu gotovo trogodišnjeg razdoblja totalne fizičke zapuštenosti. Kako je turnir odmicao, i igre naše momčadi naslućivale još jedno (nakon 2002. i 2004.) izgubljeno ljeto, Kranjčar junior, raščetvoren žestokim kritikama hrvatskih izvjestitelja, pomislio je tada, u lipnju mjesecu 2006., prvi put na studijski odlazak u SAD. Ne bi bio igrao niti MLS niti, kao što je sad slučaj, NASL, već amatersku sveučilišnu ligu, upražnjavajući nogomet tek kao ispušni ventil polaganju fakultetskih ispita.

Praktički do zadnjeg trenutka, vodeći se maksimama Otte Barića o "traženju i nalaženju igrača" kao da se radi o tartufima, Cico Kranjčar gubio je energiju čekajući Daniela Bilosa, precijenjenog argentinskog ofenzivca koji će u budućnosti ostvariti trećerazrednu karijeru. Ako ništa drugo, barem se bjesomučna potreba za nogometašima s minimalno jednim parom hrvatskih kromosoma diljem kugle zemaljske od tog trenutka počela stišavati.


O propasti Trgovačkog društva Ugostimo Hrvatsku

Čak i veća bila su očekivanja samog Bad Brückenaua, odnosno trgovačkog društva koje je grad na krajnjem sjeveru Bavarske osnovao za potrebe domaćinstva hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. Ime tvrtke bilo je "Kroatien zu Gast GmbH" - Ugostimo Hrvatsku d.o.o. Kako je do toga, do ugošćivanja Hrvatske u idiličnom mjestašcu od 7500 stanovnika, uopće došlo?

Negdje u ljeto 2005. godine, ne terasi restorana Zum Engel u Bad Brückenauu, sjedio je lokalni poduzetnik i nogometni djelatnik Hans-Jörg Heidelmaier. Po svršetku napornoga radnog dana priključio mu se Ivan Knezović, vlasnik lokala, inače rođeni vojvođanski Hrvat iz Plavne, sela na Dunavu nasuprot Vukovaru.

- Što ne bismo pokušali dovesti hrvatsku reprezentaciju? - raspirio je u mislima lokalca Knezović glad za brzom društvenom afirmacijom i još bržom zaradom.

Obližnje i nešto veće lječilište, Bad Kissingen, već je imalo ugovoreno gostovanje ekvadorske reprezentacije. "Ako Ekvadorci njima mogu izreklamirati toplice, koliko tek nama mogu napraviti Hrvati", bila je pojednostavljena jednadžba u Heidelmaierovoj glavi, izvedena iz dobroga starog međususjedskog jala. Biti prvi u selu, to je prilika koju gradonačelnik Thomas Ullman i gradski vijećnici nisu smjeli propustiti.

Knezović je ostvario kontakt s HNS-om uspjevši privoljeti Zorka Srebrića i Vlatka Markovića da otkažu već dogovorenu predrezervaciju u porajnjskom Vellenu, mjestu nedaleko granice s Francuskom. Marković je ujesen 2005. doputovao na sjever Bavarske iskreno se oduševivši:

- Ovdje je uistinu prekrasno!

Najljepši je bio položaj hotelske zgrade, Kneževa dvora, koji je kompletno zauzeo HNS. Na proplanku iznad udoline s prekrasnim parkom, ispunjenim paviljonima i središnjim perivojem, s arhitektonski impresivnom građevinom hotela Dorint koja neusiljeno dominira prostorom, momčad je uživala u rajskom krajoliku.

Pa ipak, ljubav između HNS-a i Bad Brückenaua pukla je već u proljeće 2006. Srebrić je iz Zagreba poslao depešu na Knezovića da prvim avionom krene za Zagreb. Kad je ovaj stigao, uručio mu je pismo i poslao ga natrag Heidelmaieru i Ullmannu. Šokirani Nijemci iščitavali su pred Knezovićem, kojemu ništa nije bilo jasno, HNS-ovu tražbinu na iznos od 650.000 eura, kao protuvrijednost marketinškog reprezentiranja toplica. Naknada takve prirode nije bila uvrštena u ugovor i Nijemci su, logično, odbili nebulozan zahtjev (Brazil je od svog domaćina, tada kao uvjerljivo najpopularnija svjetska reprezentacija, uspio izvući daleko skromnijih 400.000 eura) nebuloznog tajminga, smatrajući da je poklonjeno domaćinstvo cjelokupnoj hrvatskoj ekspediciji, uz HNS-ovo 'plaćanje' kroz šest stotina ulaznica za tri utakmice po skupinama, a koje bi hotelski kompleks Dorint dijelio zainteresiranim gostima, sasvim uravnotežen okvir suradnje.

Prvi mogući skandal izbjegnut je u predvečerje Svjetskog prvenstva. HNS nije htio ispasti neozbiljan mijenjajući bazu mjesec dana prije početka turnira. Svemoćni tajnik Srebrić učinio je, međutim, sve da sabotira Bad Brückenau i Ugostimo Hrvatsku d.o.o. Tisuće hrvatskih navijača koji su dolazili iz domovine HNS je zahvaljujući svome službenom touroperatoru Ban Toursu skretao s dogovorene rute za Bad Brückenau prema velegradovima u kojima je Hrvatska igrala utakmice. Na gubitku su time bile obadvije strane, ali "kad se već tone, dobro je ne tonuti sam", računao je Srebrić.

Ugostimo Hrvatsku d.o.o. na rubu je gradića instaliralo ugostiteljski šator za prihvat 5000 gostiju. Dogovoreni su nastupi najvećih hrvatskih estradnih zvijezda. Gibonni je pjevao pred dvije stotine ljudi, Severina pred pokojom stotinom više. U Bad Brückenauu su očekivali posjet najmanje 15.000 hrvatskih navijača, slijepo vjerujući Srebrićevim izračunima. Bad Brückenau su, međutim, vidjele tek 3500 navijača, od kojih je tek 500-tinjak noćilo.

Tvrtka koja je također bila obvezna pružiti kompletnu logističku podršku "Vatrenima", i za koju je Gradsko vijeće odobrilo bankovno jamstvo od 100.000 eura, bila je prisiljena prijaviti stečaj još tijekom trajanja SP-a, nekoliko dana nakon što su hrvatski reprezentativci napustili mjesto. Heidelmaier je zbrajao gubitke u stotinama tisuća eura, Dorint je ostao bez karata za klijentelu, a grad, kao i okrug Bad Kissingen, bez 100.000 eura novca poreznih obveznika. Košmar je zaokružen kasnijim računovodstvenim izvještajem iz grada Bad Kissingena: Ekvadorci, koji su u osmini finala tijesno poraženi od Engleza golom Davida Beckhama iz slobodnog udarca, čijih državljana baš i nema u Njemačkoj i čijih navijača nije bilo ni blizu razmjerima u kojima su stizali Hrvati, svojim domaćinima nisu napravili gubitak!

Iako je osnova bilo, Bad Brückenau nije tužio HNS za štetu. Bilo ih je sram javne osude i, razumije se, sprdnje iz Bad Kissingena. Zorko Srebrić igrao je cijelo vrijeme na pravu kartu i pogodio. U tom je trenutku skandal izbjegnut drugi put.


Kranjčar na Kir Royalu, Bilić na Riquelmeu

Jedna od osnovnih zamjerki domaćina bila je izoliranost reprezentativaca koji, zatvoreni iza ograda i zidina Kneževa dvora, "nisu niti jednom izašli među ljude". Ograda je uistinu postojala. Bila je montažna i izrazito je nagrđivala savršenstvo okoline. Da bi "izlazak iz utvrde" pridonio navijačkoj atmosferi, pretpostavka je koju je Heidelmaier izvukao iz službene ceremonije dočeka reprezentativaca, kojoj je u staroj gradskoj jezgri, tik do Knezovićevog restorana, prisustvovalo preko 5000 ljudi (brojke se, vjerojatno nerealno, penju i do 8000).

Sigurnosni aspekt u režiji Srebrića i njegovog pouzdanika Zorana Cvrka imao je, međutim, ozbiljnih propusta. Vješti fotoreporteri jednoga mladog dnevnog lista, čije ime iz neugode radije ne bih spominjao premda sam bio voditeljem ekspedicije, lakoćom su redakciji slali dnevne ekskluzivne fotografije hrvatskih reprezentativaca skvrčeni u polukatu Lavlje kuće, dijela hotelskog kompleksa Dorint smještenog nasuprot Kneževu dvoru.

Novinari su se na sjeveru Bavarske zabavljali daleko bolje od reprezentativaca. Dosadno je bilo jedino Židaku, koji je u pompoznom stilu pisao "u ovaj grad, dosadniji i od slovenskih selendri, ne želim se vratiti niti u sljedećim životima". Nedaleko HNS-ovog kampa nalazio se jedini Biergarten u gradu, podignut isključivo zbog Sna ljetne noći, kako su Nijemci kasnije prozvali svoj turnir. Gazda Jörg pekao je kotlete s lukom i točio fantastični Schlappe-Seppel, pivski nektar iz male obiteljske pivovare pored Frankfurta, kakav dotad nismo imali priliku kusati. U rijetkim trenucima kad nije bio veseo, Jörg je bio ogorčen čovjek, i to krutošću njemačke birokracije:

- Ne daju mi raditi nakon 22 sata. Njemačka je obično sranje! - zakreštao bi šaptom blago pripit oko 22.30, duboko vukući dim iz cigarete, nakon što bi društvo zabavio "plivanjem na suhom", demonstriranim s pivske klupe.

Na prostoru središnjeg parka jednoga je kasnog poslijepodneva održan koncert Uriaha Heepa i Deep Purplea, britanskih heavy-metal pionira koji su tog ljeta krstarili Njemačkom. Za nešto više od dva sata dobrih vibracija popilo se više piva i zaradilo više novca nego na svim nastupima hrvatskih estradnjaka. Izvedbu ostarjelih rokera bolje je ne dovoditi u bilo kakvu vezu s falš-notama Kranjčarovih izabranika.

Od turnira su se Hrvati oprostili neslavno, igrajući nogomet rukama okolo i unutar vlastitog 16-erca, kao da su zamijenili svoj sport za australski nogomet. Cicin paralelni svemir "dobrih hrvatskih nastupa" i "elementarnog izostanka sreće" sačuvao mu je raspoloženje – a tko zna – možda i do današnjih dana. Svi gemišti Svetica i Domagoja ne bi izbornika natjerali u priznanje.

Nisu to mogli niti Kir Royali, kombinacija finog likera od crnog ribiza nadopunjenog francuskim šampanjcem, kojima nas je Cico pojio poslije zaključne konferencije za novinare na luksuznoj terasi Dorinta. Kao i uvijek, čak i kada tome nije bilo mjesta, i taj je put bio velikodušan i gospodin, prizivajući k sebi čak i kolege iz dnevnih novina čije ga je pisanje posebno povrijedilo:

- Kod mene su za šankom dobrodošli svi, čak i Večernji list! - uzviknuo je dvaput, dopunjujući se provalom glasnoga, njemu karakterističnog smijeha.

Isti taj smijeh vidim dan-danas kako odzvanja predvorjem doma za umirovljenike u kojem su dnevno održavane konferencije za novine. Moglo je to biti uoči Australije. Niti optimizma, niti dobre volje, niti vjere nije više bilo u toj sivoj zgradi, prije niti poslije Kranjčarovog obraćanja novinarima, sve dok Cico nije došao sjesti za stol pored šanka koji smo svi iz nekog razloga izbjegavali. Gospođa s druge strane, i sama u veteranskim godinama, iznenađeno je priupitala Kranjčara " bi li nešto popio".

- Natürlich! - odgovorio je Cico prasnuvši u smijeh već na drugom slogu, a skupa s njim i cijela dvorana.

Pred i nakon posljednjeg nastupa reprezentacije Bad Brückenauom se muvao Slaven Bilić, tada još uvijek samo perspektivni, 38-godišnji izbornik mlade reprezentacije. U tenisicama i trapericama, s crnim sportskim ruksakom preko Riquelmeova modro-bijelog dresa s brojem deset, hodao je uokolo kao maneken argentinske reprezentacije.

- Misliš da će otići do kraja? - pitao sam ga.

- Morali bi. Najjači su – odgovorio je kratko.

- Imat će problema kad im počnu udvajati tvog ljubimca – Riquelmea.

- Ne možeš udvojiti Riquelmea – završio je.

Riquelme je u četvrtfinalu ipak bio udvojen i Argentina je ostala bez igre i bez trofeja. Nitko još tada nije mogao pretpostaviti da je Jose Nestor Pekerman najplašljiviji trener u povijesti argentinskog nogometa, da će Nijemcima sučeliti pet stopera s dvama zadnjim veznima (Mascherano, Lucho Gonzalez), usamljenim Tevezom u napadu i – Messijem na klupi. Najmanje jedan trener na Svjetskom prvenstvu bio je očigledno lošiji od Kranjčara.

Nogometno hipsterska a markantna pojava Slavena Bilića, kojega bi Riquelme, da ga je vidio, vjerojatno izbjegao sluteći da se radi o tipu u krizi srednjih godina, u odnosu prema zabavi i ležernosti orijentiranom Kranjčaru, jasno je ocrtavala razliku između dvaju totalno različitih karaktera. Jednog, koji opsesivno prati turnir i "pali se" na momčad s najboljom igrom, i drugoga, bonvivana i obješenjaka, koji nije uspio pravilno odskautirati niti vlastite kandidate.

Ne znam u kojem je trenutku Biliću sinulo da je došlo njegovo vrijeme, ali siguran sam da se to dogodilo u Bad Brückenauu. Učestali telefonski razgovori koje je vodio s terase Kneževa dvora nakon što su ga napustili reprezentativci, s pristojne su daljine izgledali kao da je na izborničkoj nominaciji počeo raditi trenutačno.

Niti dva mjeseca kasnije pokazat će Cici kako se to radi u Livornu protiv krnje momčadi novopečenih svjetskih prvaka, Talijana.

Istodobno, u prvom tjednu nakon ispadanja Hrvatske, dok je Bilić već gradio svoj trenerski tim i u mislima slagao momčad za idući ciklus kvalifikacija, Cico je, produljivši si boravak u toplicama, i dalje sjedio u Dorintu srčući Kir Royal. Glasan zvuk smijeha ječio je terasom i središnjim parkom, lomeći se o travnate kaskade Kneževa dvora. Bad Bruckenäu je živio svoje sunčano predvečerje smireno i tiho, u slatkom zaboravu na jednu sasvim neupečatljivu momčad, koja kao da se nije ni pojavila na Svjetskom prvenstvu.

Magarci