Od Semberije do Vardara i Triglava: Turnir prijate...

AUTSAJDERI

Hoće li ovaj Euro imati svoju 'Grčku' i koji bi tim to mogao biti?

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

06/06/2016

Sjećam se kao da je danas bilo kad je veliki Otto Rehhagel postao besmrtan.

Bilo je ljeto 2004, u zraku se osjećala nevjerica i nerovoza, jer dešavale su se velike i revolucionarne stvari. Mjesec dana ranije prvak Evrope, onaj klupski, postao je još veći Jose Mourinho i ništa u fudbalu više neće biti kao što je bilo do tada. Ipak to ljeto obilježili su Grci i njihov njemački selektor, za sva vremena ostala je legenda o defanzivnom i negledljivom fudbalu i pobjede na jedan gol. Grčko veliko slavlje na Euru 2004. godine u Portugalu do ovogodišnjeg slavlja Leicestera u EPL spominjalo se kao najveće iznenađenje u istoriji velikih fudbalskih takmičenja.

S ove distance od dvanaest godina slavlje Grka djeluje jednako mistično, ali kad bismo ga preslikali na Euro koje tek nastupa dobija se malo drugačija slika. Grci su, ako me sjećanje ne vara, u Portugalu 2004. godine bili drugi najveći autsajder, po očekivanju svekolike javnosti i bookmakera samo je konačno slavlje Latvije bilo manje očekivano. Sada imamo brojniji sastav završnog turnira, ali opet ako pogledamo ponude svjetskih kladionica poziciju Grka iz 2004. godine, tj. petnesti na tablicama ponuđenih kvota su reprezentacije Velsa i Turske.

Ili se nešto u fudbalu drastično promjenilo ili je potpisnik ovih redova već podobro navikao na razna iznenađenja – ili bar one pobjednike koje mediji pretvaraju u iznenađenja – potencijalno slavlje Garetha Balea i njegovih Velšana ili Arde Turana i sinova Fatiha Terima, ne djeluje mi toliko daleko kao što sam tada, a i sada, gledao na Grke i njihovu titulu.

Gledajući kvote na sajtu William Hilla zaključilo bi se da je najveći autsajder danas reprezentacija Albanije, nešto su bolji Sjeverni Irci i Mađari. Bez obzira na bujnu maštu i vjerovanje u paranormalne pojave, ipak sam ostao hladan na pomisao da bi neko od ovog trojca mogao plesati valcer na Stade de France. Balas Dzsudzsak i Adam Szalai nisu loši, ali su dvije klase slabiji Mahreza i Vardya.

Kao preduslov za veliko, još jedno novo, epsko iznenađenje je postojanje uspješnog sistema igre koji optimizira kvalitete neke od ovih autsajderskih reprezentacija. Prije svega bi to značilo igranje odlične obrane na svojoj polovici terena, uz mogućnost eventualnog blicanja i sa presingom u pojedinim momentima. Više presing zamki, to bolje, ali kvalitetna zona ispred golmana se podrazumijeva.

Prema naprijed je to prijetnja iz tranzicije, guranje okomica na jedno brzo krilo koje je okidač kontre i nekog plutajućeg napadača koji bi trebao pratiti povremene bljeskove i zabijati ono što se servira. Potencijalno iznenađenje prekide doživljava ozbiljno kao pitanje života ili smrti. Iz prekida se golovi nikad ne primaju, a svaki prekid je najbolja šansa koju mogu stvoriti na protivničkom dijelu terena. Tada stoperi dolaze na skok i publika kući pred mali ekranima ustaje na noge.

Iz priloženih specifikacija začudo Velšani i Turci na prvi pogled prolaze u uži krug potencijalnih iznenađenja. I jedni i drugi imaju krila da trče kontre, za napadače će se već naći neki Schillaci, instant zvijezda koja zablista baš kad treba i više se nikad ne ukaže. Fenomen instant napadačke zvijezde u iznenađujućim uspjesima nekog tima je dio kad sudbina mora da pogura nebeski projekat. U ovom scenariju, Jamie Vardy u narednoj sezoni neće zabiti više od pet golova za svoj klub, bez obzira kako se on zvao.

Kad malo bolje pogledam još bolja oklada je Ukrajina, koja na tablicama lošije stoji od Turaka i Velšana, pa je kvota na nju značajno veća. Ukrajina ima čak dva odlična krila, ali za to na golu ima Pyatova, a na stoperu Khacheridija, što automatski briše jedno odlično krilo, pa čovjek dođe na isto. Potraga za iznenađenjima često je Sizifov posao: gurate neku teoriju, koja se možda strovali nazad u dolinu već na prvoj utakmici, kad objektivna ograničenja ekipe isplivaju iznad vaših bajkovitih narativa ili kad shvatite da Konopljanka ipak nije super junak već možda jedno sasvim obično krilo.  

Ovakva epohalna iznenađenja su oni momenti kad fudbal prestaje biti egzaktna nauka i postaje mistika, kad se sudbina ili istorija krenu pisati pod uticajem alkohola ili lakih droga, zaključci postanu nerealni, a ipak životni, kao da čitate Kiša.

Možda Pyatov ipak poludi... 

Magarci