Complicated homeland(s): Of brotherly duels…

PERSPEKTIVA

Vodič za snalaženje u fudbalskim raspravama

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

27/05/2016

Je li vam se ikad desilo da razgovarate s nekim o fudbalu, a da uopšte ne shvatate o čemu čovjek priča? Ili da vam se čini da biste lakše objasnili neku svoju teroriju stupu ulične rasvjete nego njemu, a čovjek je inteligentan, voli fudbal i detaljno ga prati?

Ipak, brojni su problemi u komunikaciji, često prerastaju u kakofoniju. Vi probate objasniti pasivnost i statičnost prednje linije Real Madrida, a on vam kontrira argumentom da je Bale najbrži igrač kojeg je ikad gledao. Kažete kako očekujete da Kroosa Zizu koristi ponekad i na desetki, a on vas pita kako kad čovjek nosi broj osam. Još je teže razgovarati s navijačem, fanatikom. Real jednostavno ne može učiniti ništa loše ili ne može ništa dobro, posebno ako je sagovornik predstavnik katalonske nacionalne manjine.

Davno sam za internu upotrebu smislio podjelu fudbalskih fanatika na tri grupe; tri perspektive, tri pozicije s kojih posmatraju utakmicu ili sport u cijelosti. Iako se perspektive mogu djelomično i preklapati, one su ipak glavna odrednica identiteta svakog pojedinačnog fudbalskog manijaka.

Prva je daleko najbrojnija i vjerujem da joj pripada bar tri četvrtine svih ljubitelja fudbala - perspektiva navijača. On navija za jedan, dva ili sedam klubova, ali kad otvori usta i krene nešto da govori ili piše po društvenim mrežama sve ide iz pozicije navijača. Pjeva se You'll Never Walk Alone, pozdravlja sa Servus po bavarski, vjerski praznik se čestita samo ako se omiljeni klub na svojoj Facebook stranici sjeti da čestita, pa čovjek onda to šeruje i kod sebe.

Na termin se dolazi uvijek u istom dresu, subotom se kafa u gradu pije u klupskoj trenerci, a dijete po rođenju slikaju sa šalom omiljenog kluba. Imam izvjestan broj prijatelja koji su kod biranja poza za slikanje prilikom vjenčanja odabrali i one koje prikazuju klupska obilježja. Namjerno sam navodio reference stranih klubova, sa domaćima se samo proširuje grupa.

Takav primjerak fudbalske vrste zna samo za svoj klub, svi drugi su drugi i neprijatelji. Nema neke dublje priče o fudbalu s njim. Ako je grafika prije utakmice Lige prvaka prikazala formaciju Arsenala kao 4-3-3, nema šanse da mu dokažeš da je Wenger igrao 4-2-3-1 ili nešto treće. Još uvijek vjeruje da je Eboue mogao postati najbolji bek na svijetu, a Fabregasa, Nasrija i Ashleya Colea mrzi više nego novog dečka bivše djevojke. Wengera voli u jesen, ravnodušan je zimi, a smjenjuje ga kad otopli.

Ne bih da neko misli da ismijavam toliko brojan skup znanih i neznanih ljudi. Potpisnik ovih redova još od srednje škole do danas zadržao je odrednicu da osim za Velež na domaćim terenima, navija i za Bayern, ali i Real, Liverpool, Milan, Auxerre, Dinamo Zagreb i Zenit Saint Petersburg, kasnije je to još dopunio sa amandmanom da navija za klubove koje vodi Jose Mourinho, od ovog ljeta i za klubove koje trenira Pep Guardiola itd. Multipraktik.

Druga grupa su oni koji sve posmatraju iz perspektive igrača. To su bivši, sadašnji ili nikad ostvareni igrači, ljudi koji su sebe zamišljali kao igrače ili pak oni koji vole Mesijeve odjevne kombinacije ili Ronaldove trbušne mišiće. Taj obično posmatra samo jednog igrača i to onog koji igra njegovu poziciju, a poslije utakmice dok ti probaš dokučiti razlog pada jednih i pobjede drugih on upita jesi li vidio kako ju je Kolarov nabacio, kako on to zareže, milina. Meni od Roberta Carlosa nije bilo dražeg igrača od njega, nastavlja prijatelj i pri tom lijevom rukom poteže za konzervu pive.

Igrača ima bar dvadesetak posto, ako ne i više. Ne simpatiziraju samo jednog naravno, nego cijeli bataljon imena. Ako nije igrač s njegove pozicije, onda je neki Riquelme ili Iniesta, možda Totti. Igrač kakav je on "bio" na prvih par treninga, prije nego ga je trener pri prvoj selekciji pomjerio na jedinu preostalu slobodnu poziciju, onu uz aut liniju.

Treća grupa je vidljivo i uvjerljivo najmalobrojnija, većini najdosadnija, pomalo degutantna i ponajviše osobenjačka. To je perspektiva (neostvarenog) trenera. Ova grupa nastaje od onih koji su realno bili najmanje talentirani za igru, koji su bili šesti kad se bira ekipa od pet na male, oni koji su u najboljem slučaju branili, a sticajem okolnosti i evolucije su izbjegli poziciju navijača. Najčešće ćete čuti pred društvom koje ih ne poznaje dugo da su bili jako nadareni, ali meniskus nije dozvolio igračko potvrđivanje.

Za razliku od André Villas-Boasa nisu imali sreće da im komšija bude Bobby Robson, pa su se krenuli baviti nečim petim, a u slobodno vrijeme uvjeravaju svijet da su pozicije izumrle, da je smiješno formaciju iskazivati brojevima, a baš kad se zanesu krenu spominjati okidače presing zamki, lažne bekove i Sergia Busqetsa. Misao na kojoj egzistiraju i argument koji povlače kad ih se prekine u filozofiranju i upita ko im im je dao za pravo da pričaju o fudbalu kad ne mogu pet na nozi ispepat' je ona rečenica Arriga Sacchija o konju i džokeju.
Društvene mreže i internet su im dale krila. Nekad su crtali formacije po tekama maternjeg jezika ili tehničkog vasipanja, a danas svaki od njih ima bar blog, a oni odvažniji snimaju podcaste i poslije se preslušavaju do besvijesti.

Sad kad ovo znate, imate sve preduslove da izdominirate u svakoj budućoj fudbalskoj debati, u kafani i kladionici. Ili barem imate opciju sačuvati živce. Važno je znati s kim imate posla i onda je sve jasno.

Magarci