Bari '91.: Četvrt veka života u prošlosti

CENTARFOR

I see dead people

Piše:
Mihovil Topić

@MihoTopic

08/05/2016

Nogomet, kao igra, u mnogome je vjerna preslika života. U nogometu, kao i u životu, ono što je jedino stalno jesu promjene. Dok sve na prvu izgleda nepromjenjivo, monolitno i stalno, zapravo ništa ne ostaje nedirnuto. Na društvo utječu izumi, tendencije i trendovi, svijet se prilagođava i snalazi u novim okolnostima. Dok sve izgleda isto, začuđujuće je koliko ignoriramo ono što su znali još antički Grci, onu temeljnu postavku Heraklitove filozofije: Panta rhei ‒ sve teče. A nogomet je, kako rekoh, vjerna preslika života.

Nogomet se zbilja mijenja. Od očitih promjena kao što su izmjene pravila, preko općih ekonomskih uvjeta, do onih suptilnijih, uglavnom na taktičkom ili tehničkom planu. I u svim tim stvarnim izmjenama, zapeli smo na jednoj izmišljenoj, imaginarnoj koja se zapravo i nije dogodila. Barem ne u tolikoj mjeri koliko mislimo da jest. Često čitamo kako devetke nestaju, raspravljamo i dozvoljavamo ponavljanoj laži da se pretvori u istinu.

„Nema više pravih centarfora, istinskih devetki!“

Klešu se epitafi, pišu osmrtnice. Izražava se sućut tugujućoj rodbini, kudi se sudba kleta, priča se o smrti jednog načina igranja nogometa. S druge strane teze, jako je izgledno kako devetke ne nestaju, već da je riječ o mistifikaciji nekih starih vremena. Dakle, moja teza je jasna i nedvosmislena: devetke nipošto nisu izumrle. Mijenjaju se kao i sve vezano za nogomet, možda će ubuduće i dodatno evoluirati, ali u ovom trenutku definitivno nisu mrtve.

Često gledajući nogomet upadamo u zamku i sudimo o čitavom sportu na račun onih manje o jedan posto igrača koje možemo redovito gledati na televiziji. Pričamo o samoj eliti sporta, vrhu piramide od petnaestak svjetskih klubova s mnogo manje od jedan posto ukupnih profesionalaca. Ne ukupnog broja nogometaša nego profesionalaca, jer ako pogledamo klubove srednjeg i donjeg razreda liga petice, gotovo svi imaju klasičnu devetku. I još bitnije, ta devetka dominantni je plan u napadačkom sustavu. Spuštajući se prema nižim ligama i amaterizmu preko pašnjaka poput 1. HNL, sumnjam da možemo naći išta više od statističke greške po pitanju klubova koji igraju bez klasičnog napadača.

Međutim, jasno je da tih 1% ili manje dobiva najveći dio medijske pažnje. Pođimo od sebe, koliko nas će gledati dvoboj Aston Ville i West Hama, ako je dostupna utakmica u kojoj igra Arsenal, United, City, Chelsea ili Liverpool? Malo, ali još manje će nas biti zainteresirano za lokalnog niželigaša. Stoga nije ni čudno da mediji stavljaju naglasak na spomenutu elitu, manje više istih desetak klubova konkurenata za četvrtfinale Lige prvaka. Klubovi za koje se možemo složiti da postavljaju trendove i donose promjene u svijet nogometa. Klubovi na koje se cilja kada se kaže kako nema više pravih devetki.

Dakle, koncentrirajmo se na njih i promotrimo isključivo te klubove: Real ima Benzemu, Chelsea Costu, City Aguera, Juve igra s po dva klasična špica. United koristi Rushforda i Martiala, Atletico je izbacio čitavu silu devetki, sada žive na Torresu i Viettu, nedavno isplatiše 35 milijuna eura za Jacksona, Arsenal ima Girouda, ali i takav Giroud opet redovito igra. Čak i Bayern s Pepom, te Barca s njegovim učenikom Luisom Enriqueom igraju sa Suarezom i Lewandowskim u rolama pravih devetki. Zapravo jedini klub koji ove sezone nema pravu devetku je PSG koji Ibrahimovića od ove sezone koristi između linija, praktički na poziciji desetke kao glavnog razigravača. Odakle onda ideja da su napadači toliko rijetka roba?

Od napadača se traži da se bore sa stoperima i da budu dovoljno brzi da se nađu u poziciji za postizanje gola. Dominantna teorija je kako devetke nestaju zbog toga što su najtalentiraniji napadači skloniji ozljedama mišića zbog načina igre, te u značajnom postotku otpadaju još u mlađim kategorijama. Znanost je dokazala da je glavni preduvjet brzine i eksplozivnosti povećana količina „brzih mišićnih vlakana“ koja imaju manju izdržljivost i elastičnost, stoga im je potrebno veće vrijeme regeneracije, što za posljedicu ima ozljede.

Smatram kako je ovdje riječ o krivom tumačenju ispravnih podataka. Naravno da su mišići s više brzih vlakana podložniji ozljedama, ali to je univerzalna činjenica neovisna o poziciji ili čak i o sportu. Slažemo se i kako je brzina bez ikakve dvojbe bitna za nogomet. Oduvijek je bila, međutim zadnjih 15-ak godina svi statistički podaci (za prvu ruku vrijeme koje igrač ima s loptom u nogama se smanjilo, a broj sprinteva i broj promjena posjeda bez "neforsirane pogreške" se povećao) nam govore kako se igra dodatno ubrzala. Za točno 31,6% naspram onom prije 15 godina, ako je vjerovati mjerenjima Loughborough Universitya.

Za očekivati je da tom promjenom profitiraju upravo najbrži igrači na terenu, zar ne? Upravo se to dogodilo, ušli smo u eru krila, jer su u pravilu krilni napadači najbrži pojedinci svojih ekipa. Količina produkcije krila u omladinskim kategorijama i njihov prelaz u seniore ne opada, dakle teorem kako su napadači postali "prebrzi za svoje mišiće" u tom kontekstu ne drži vodu, jer bi osjetili i opasan deficit krila koji rano prekidaju karijere radi ozljeda, što se ne događa.
Dapače, imajući na umu razvoj metodologije treninga, opreme kao i liječničkih i fizioterapeutskih tretmana, ova teorija pobija samu sebe, jer bi napadači prije, razvijajući se u nepovoljnijim uvjetima, imali veću vjerojatnost ozljeda mišića nego napadači danas, koji su u dodatnoj prednosti za stvaranje razlike jer se igra odvija na njihovoj frekvenciji koju u startu sporiji stoperi teže prate.

Postoji i Wengerova izjava o nestanku klasičnih devetki: „Before, when the teams practised in the park on bad pitches in winter, we had to lift the ball, we had to go behind, and today the pitches are all perfect. Before, when you watched training sessions and even games in the 50s, you had to kick the ball from the back to the front. You had to get in behind and fight with the centre back to win the ball to have a chance to retain it“ Stari francuski lisac ovdje navodi tipičan primjer evolucije sporta. Dovoljno mlad da ne pamtim 50-te, i dovoljno ograničen prostorom da ne idem obrtati taktičku piramidu ab ovo, koncentrirao bih se na trenutno poprilično omražene trenere koji su na neki način pokrenuli revoluciju.

Rafa Benitez je u Valenciji na početku milenija (taman prije ovih 15 godina iz istraživanja) uveo tada revolucionarnu taktiku 4-2-3-1. U vremenu kada su dominirale taktičke postavke 4-4-2, odlučio je reagirati: za taktiku smisliti protutaktiku. Jednostavno je povukao jednog napadača u vezni red da dobije brojčanu prednost i kontrolu prostora, a oslobodi krila. Po uzoru na Rafu, Jose Mourinho svoj boom u Chelseau može zahvaliti tomu što je povukao napadača i, prešavši na 4-3-3, trojicom u sredini dominirao protiv dvojice središnjih veznjaka. Njih dvojica su zaključila da je efektivnije imati manjak u napadu nauštrb viška u vezi jer tako mogu češće dolaziti u poziciju da ugroze suparnička vrata.

Ipak, to nije bio potez koji je ubio devetke. Dapače, istaknuo ih je u ovom Wengerovom kontekstu. U takvom sistemu gdje imaš samo jednog napadača da okupira stopere potrebno je da on bude ekstremno jak, sposoban primiti loptu i sačuvati je dok ne dođe pomoć iz sredine. Zato je Mourinho imao Drogbu (ove sezone Costu), a Benitez Salvu i poslije njega Carewa. Teško je za te dečke reći da nisu prave devetke.

Međutim, u svijetu ne preživljavaju najjači, već oni koji se najbrže adaptiraju. Sa stvorenim viškom opcija u sredini ubrzo nije bilo potrebe za dugim loptama prema špicevima jer ste u opasne zone mogli dolaziti s loptom u nogama. A koliko god povlačili igrača u sredinu (nevažno bilo iz napada, obrane ili sa boka) i dalje je bilo dovoljno prostora da se odigra u trokutu i stvori višak. Onaj tko dominira na centru, upravlja utakmicom, stoga je ključno bilo smanjiti prostor na sredini terena i otežati tu dominaciju. Višak opcija uvijek je lakše braniti na manjem prostoru, tako da nije krucijalno postalo napučiti taj prostor igračima već ga što više suziti, smanjiti. To je napravljeno tako da su se stoperi podigli za 25-30 metara, držeći liniju vrlo blizu centru umjesto na kaznenom prostoru . Kontrola prostora postala je bitnija od kontrole igrača.

Trebalo je par godina da se odgoje stoperi koji sposobni izaći visoko i igrati toliko blizu centra. Tada neprikosnoveni Carvalho i Terry, Ferdinand i Vidić ili Nesta i Stam nisu se uspjeli adaptirati poput recimo Puyola koji je za partnera dobio Piquea. I dalje su oni u svojoj comfort zoni bili kraljevi, neprelazne prepreke. Redom su konkurirali za individualne nagrade jer nisu preko noći zaboravili igrati, ali zamka je bila što su njihove ekipe bile gažene u sredini od kvalitetom konkurentnih protivnika, ponajviše zbog viška prostora koji su protivnici imali. Dolazila je nova garda stopera, od beka Ramosa i holdera Hummelsa napravilo se ponajbolje stopere današnjice. U kontekstu razvoja, bitna je njihova kontrola lopte kojom možda kompenziraju manjak old school obrambenih vještina, ali daleko bitnija je sposobnost da konstantno drže liniju visoko, da tako uskrate protivniku mogućnost da kreira višak u sredini. Zapravo, u startu otklanjaju opasnost jer uz pomoć veznjaka sprječavaju da se uopće stvori opasna situacija, sprječavaju da se lopta dovede napadačima i uskraćuju šansu da opasnu situaciju pretvore u gol prije nego što postane opasna. Ako višak i pukne, imaju dovoljno brzine da otklone opasnost.

Dakle, ako postoji ikakva teza, ona bi bila ta da su brzi stoperi ubili devetke.

Međutim, devetke još uvijek postoje. Čak i na ovoj uber elitnoj razini o kojoj pričamo. Naravno, njihova uloga i vještine su evoluirale, jer se igra mijenja. Teško je danas imati elitnog poachera (najbliži tome danas je Chicharito) jer je linija ofsajda umjesto na 15 metara pomaknuta na 40. A s 38 metara nećete ubosti one touch goal kao što možete s 13.

Teško je danas imati napadača tipa Shearera ili Heskeya jer malo znači da oni dobiju skok 35 metara od gola, kad u toj zoni nisu opasni po gol protivnika.

Teško je danas imati napadača koji će čitati obrane i vrebati grešku koju će pretvoriti u gol kad obrane imaju i po 10 sekundi i 40 metara od trenutka pogreške do trenutka šuta, imaju tampon zonu za ispravak greške i da olakšaju golmanu postavljanje i obranu.

Suarez, Lewandowski, Aguero, sve su to devetke u vremenu koje nije prijateljski nastrojeno prema klasičnim napadačima. Jasno, za razliku od arhitipa devetke koji čuči u kaznenom, imaju povećani radijus kretanja, uvjetovan obranama i ofsajdom koji ih na to tjera. Dakako, tehnički su ispolirani, pomažu ekipama u kreaciji, ali i dalje su to devetke. Njihova suština je da su to egzekutori s 20+ golova u sezoni, najistureniji igrači svojih ekipa u konstantnoj borbi sa stoperima. Zaboravljamo kako je za pripadanje eliti uvijek bila potrebna doza univerzalnosti. Napadači dobitnici Zlatne lopte kroz nulte Ronaldo, Owen i Ševčenko te ozbiljni kandidati Henry i Raul bili su kompletni napadači, solidnog (za tadašnje standarde iznimnog) raspona kretanja, izvrsnog driblinga i kreativnosti, koja se očitovala i u dodavanjima. Ali jednako tako raznoliki su i današnji vrhunski napadači: Lewandowski, Rooney, Suarez, Aguero, Ibrahimović ili Benzema. Samo žive u prokletstvu doba u kojem imaju dvojicu luđaka koja zabijaju po 50 po sezoni. Onda se njihovih 25-30 čini jako malo.

Pustimo brojevima da govore. Provjerite koliko je prosječno zabijao Ševčenko ili Henry. Uspoređujući koliko zabiju Suarez, Aguero ili Ibrahimović možemo ići toliko daleko i reći da ne samo da devetke nisu mrtve, nego nikad nisu življe jer zabijaju toliko golova u kontekstu koji im nikako nije naklonjen. Daju otprilike jednako pogodaka udaljeniji od gola i brojčano nadjačani, stoga možemo reći kako je danas zapravo prava renesansa devetki. S dodatkom da je rijetko kad prava devetka bila ikona razdoblja. Pele, Maradona, Platini, Crujiff, Beckenbauer, Zidane, svi su obilježili ere pravih devetki bez da su i sami bili centarfori.

Ako sam u pravu i ovo je izmišljena promjena, što nosi budućnost? Donosi Kanea, Dybalu, Rushforda, Iheanacha, Martiala, Moratu, Icardija, Selkea, Wernera, Emboloa i gro onih nepoznatih koji će iskočiti između 20. i 25. godine. Kao što golgeteri obično rade. U onim zlatnom dobu velikih devetki Ruud je 'poludio' u 23. godini, Pippo iz Atalante na najveću pozornicu dolazi tek u 24. godini, koliko je imao i Henry kad je došao u Arsenal s ivice Juventusove klupe. Zapravo, uzorak je da napadači ulaze u prime time svoje karijere bliži 25. godini nego 20. Posljednji primjer je Aubameyang, koji je već na polusezoni imao 27 golova, a u prošlogodišnju sezonu, koja mu je bila prekretnica karijere, ušao je kao dvadesetpetogodišnjak. Za svaku godinu dao je po jedan gol.

Sve ovo dosad napisano sktrikno se odnosilo na onih 1% elitnih profesionalaca koji su nositelji promjene, tamo gdje je kontekst naklonjen teoriji kako su devetke iščezle. Zasad sve upućuje kako je teorija mit, donesen na temelju dominacije svega dvije ekipe, Pepove Barcelone i Del Bosqueove Španjolske, s tim da i jedan i drugi sada koriste devetke. Mit uvjetovan kratkotrajnom dominacijom i berbom trofeja, jer spuštajući se u realnost, samo jednu stepenicu van blještavih pozornica završnice Lige prvaka, vidimo da nema niti govora o promjeni paradigme. To je doduše, barem djelomično, uvjetovano kvalitetom ostatka ekipe i njihovim mogućnostima stvaranja viška, a ne svjesnim opredjeljenjem trenera. Ako gledamo na manje elitan krug tipa napadača, tu nalazimo tipove jednako specijalizirane kao što je bio onaj krug ispod gore navedenih ikona nultih. Pandan jednom Sherearu je danas Lukaku ili Benteke, parnjak Morientesu je Jackson Martinez ili Morata. Nijansu manje elitni klubovi poput Evertona, Seville, Intera ili Tottenhama i dalje svoje devetke koriste kao temeljne planove napada. Par stepenica niže, tamo gdje počinje naša zbilja, Dinamo započinje bez devetke samo u Ligi prvaka kad Zoran Mamić u maniri dječačke matematike računa kako mu Pjaca na devetki daje presudni implus za obranu. Hajduk nariče za Ohandzom pola sezone. Kek izmišlja devetke kao na traci. U drugoj ili trećoj ligi teško možete naći ekipe bez robusne devetke na koju se upumpavaju lopte. Kataklizma devetki kažete?

Dosad sam nebrojno puta čitao osmrtnice poziciji devetke. Pažljivo sam čitao, pamtio mjesto i vrijeme sprovoda. Ipak, nisam dosad svjedočio da smo ukopali ijednog pravog napadača. Tu su, živi i zdravi šeću oko nas. Ili i ja, kao mali Cole iz Šestog čula, vidim mrtve ljude.

Magarci