Baraž predstavlja: cool grafike za Euro

DITE PUKA

Velo misto: kako je dramska serija opisala esenciju nogometnog kluba

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

24/05/2016

Krepat moredu svi kralji i carevi, ma Ajduk će ostat

Na ulazu sa sjeverne strane u sam grad Split, tamo baš negdje na granici koja dijeli kaotično nabacana prigradska naselja i socrealističke građevine kvarta Pujanke, stoji veliki grafit s ovom parolom. Iako tek jedan od tisuća grafita ispisanih u čast ljubimcu grada Hajduku, njegova lokacija i težina poruke je i više nego simbolična; on kao da svim putnicima koji iz kojekakvih razloga dolaze u grad poručuje kako moraju biti upoznati samo s jednom, krucijalnom idejom; da ulaze u grad koji svoje viđenje života nakon smrti ogromnim dijelom sublimira u ne misao, već uvjerenje da će smrt i ništavilo neupitno stići svih, osim taj čuveni nogometni klub.

Kada je 1979. krenulo snimanje serije „Velo misto“, iz koje između ostalog potiče i citat s početka teksta, krenulo se u realizaciju dotad najskupljeg televizijskog projekta u Jugoslaviji. Ekranizacija tekstova – kasnije objavljenih u formi romana - kultnog splitskog pisca i kolumnista Miljenka Smoje o genezi samog grada Splita, ali i njegovog stanovništva u periodu koji obuhvaća dva svjetska rata bila je iznimno zahtjevan podvig; 250 glumaca i više od osam tisuća statista bilo je angažirano za snimanje 14 epizoda u kojem je trebalo utjeloviti sve aspekte društvenog života mediteranske provincije, specifične po uistinu mnogočemu. Redatelj Joakim Marušić je po početku snimanja s pravom morao naglasiti kako se, unatoč gomili humorističnih, grotesknih trenutaka i dijaloga nipošto ne radi o humorističnoj seriji: definicija je to kojom je, vjerojatno nesvjesno, potvrdio karakterizaciju svih Smojinih likova. Iza tih ljudi, sklonih karakterističnom splitskom dišpetu - prkosu, inatu – kao i humorističnom, podrugljivom zabadanju u nos svakoj temi i osobi krije se esencija preživljavanja u gradu u kojem nikada nije zapravo bilo lako, ali taj gotovo autosugestivni skup karakternih osobina koji Splićane predstavlja kao naizgled najbezbrižnije ljude na svijetu više možemo pripisati onoj eskapističkoj krilatici „smijem se, samo da ne bi plakao“.

Prkos moćnome, zaštita slabome. Klub neka se Hajduk zove!

Nedvojbeno golem historiografski pečat koji serija posjeduje se u svom ogromnom dijelu vrti oko prikaza povijesti onog, zbog kojeg u tom gradu život može stati na dan. Miljenko Smoje je na sebi svojstven način godinama pisao kolumnu „Malog Marinka“, posvećenu Hajduku, a svoje kronike iz Velog mista obojao je u bijelo-plavu kombinaciju, dokumentirajući nastanak kluba: od njegovih krstitki u praškim pivnicama, preko kultne rečenice Uglješe Kojadinovića, popularnog „Profešura“ splitske gimnazije kojom mu je nadjenuo ime, do teških dana kada je trebalo odabrati prave strane i odigrati najpametnije poteze kako bi klub živio načela koja uostlom gaji i danas: prkos, dišpet običnog puka svim autoritetima – gotovo anarhistički pristup, kakav se da fragmentalno iščitati i iz samih Smojinih radova. Kada se u listu RTV Novosti te davne 1979. Predstavljao projekt „Velo misto“, autor Stefan Grubač je u tekstu naveo:

"Kroz čitavu seriju živi i – Hajduk.  Jer, Hajduk nije samo fudbal. Hajduk često, ako ne i uvek, znači – politka, uticaj, nekakva, i nečija, ideja. Hajduk svi vide kao šansu preko koje mogu da se pridobiju simpatije naroda. Zato se svi bore za Hajduk.

Esencija života Hajduka se ne krije samo u citatima iz serijala poput ovih istaknutih u tekstu, a koje je splitski i hajdučki puk prigrlio kao nekakav opisni genom kluba, već je „Velo misto“ ostvarilo mnogo važniji sociološki značaj za razvitak pojma nogometne kulture u gradu pod Marjanom. Primjerice, ne postoji bolji prikaz onog popularnog, svevremenskog defetizma splitske publike, koja u sekundi može doći od najvećeg kritičara do euforične podrške, kao u sceni u kojoj Hajduk igra protiv talijanskog Hellasa. Na zemljanom igralištu vlada rasulo u bijelim redovima; povijesno omraženi Talijani drže konce igre, Mustafa Nadarević (koji je u seriji utjelovio jedinstvenu ulogu očeva splitskog nogometa, braće Kaliterna) se hvata za glavu, a iz publike dopiru zvižduci i salve uvreda spram domaćih igrača. U jednom trenutku krene špekulacija kako im je afrička turneja, na koju je Hajduk bio pozvan nedugo prije, „udrila u glavu“, da bi se poentiralo sa doskočicom Tonću, igraču Hajduka, kako „za kurbama može trkat, a za balunom neće“. Danas, desetljećima, ma evo i stoljeće kasnije – hajdukovi igrači i dalje služe kao primjer kako se u tjedan dana može proći put od salve uvreda do nošenja na ramenima, i opet natrag. Život u krajnosti.

No, Grubačevo zapažanje je znakovito jer se upravo u njemu, tridesetak godina kasnije, povijest ponovila baš kao i pri ekraniziranoj situaciji u kojem lokalni trgovac, osokoljen naglim poslovnim uspjehom sumnjive prirode, nanjuši da je Hajduk u teškoj financijskoj situaciji, te ponudi novac u zamjenu za mjesto u upravi. Na klupskom sastanku postoji snažna podrška toj ideji, vođena najprije mišlju kako Hajduk jedinu alternativu ima u – gašenju kluba. Tada se na noge diže Ferata, radnik splitskog škvera (brodogradilišta, op.a.) i odrješito odgovori na prozivku kako će odbijanjem dotičnog investitora „uništit Hajduk“:

Ja kesu neman, jer sam obični radnik, ali dušu Hajduka ne prodajen

Povijest se ponovila, a ta je misao – da je ideal jači od svih novaca i autoriteta – povela jednu novu skupinu radnika i intelektualaca da se te čuvene 2011. godine organiziraju u udrugu Naš Hajduk i još jednom evociraju ne samo te Feratine riječi, već i mnogih drugih likova iz serije: od Dujinog odbijanja Čeha Karela da sudjeluje u kupovini prve nogometne lopte koja će putovati za Split jer je „balun splitski“ i ne želi da se stranci miješaju bilo kakvim udjelom, pa sve do one čuvene izreke Borisa Dvornika u kojoj „nećemo politiku u našu butigu“. Možda je i simbolično da je Hajduk svoje dno dosegnuo upravo u smiraj svog stotog rođendana, kada je ponovno mali narod morao trgati klub iz ralja politike i onih koje i Ferata u svom elaboratu protiv prodaje kluba opisuje kao one „koji su tribali bit po pržunima i višalima, a sad su viđeni ljudi“.

U trenutku snimanja serije Ivićev Hajduk bio je na vrhuncu svoje moći, priznat klub i u europskim okvirima; svega godinu dana kasnije na netom izgrađen poljudski stadion stigao je moćni HSV; predvođen Magathom, Keeganom, Hrubeschom u četvrtfinalu Kupa prvaka odigrao je s Hajdukom triler u dva čina, nakon kojeg – reći će mnogobrojni fatalisti iz hajdukovih redova – više ništa nikad nije bilo isto. Ljudski iskren, minuciozni prikaz povijesti kluba sažet u četrnaest epizoda serije postao je više od pukog omiljenog scenarija. „Velo misto“ je ovjekovječilo načela klupskog postojanja i paralelno oslikalo način na koji grad i sve Hajdukove pristaše dišu s njim; odgaja nove generacije na način da budu svjesne kako je Hajduk potekao iz naroda i da taj isti narod jedini može iskreno i bezuvjetno voditi klub do nekih novih visina. Naučilo je svih kako je klub živio kroz teška vremena, onima „kada nije bilo ni garbure“, a ljudi su "jeli maške i pase“, i koji je preživio nastojanja mnogobrojnih autoriteta da ga privežu sebi u nadi da će uz klub kao instituciju vezat i taj narod uz sebe, ali je svaki put iz toga izašao kao pobjednik.

Upravo kako i danas funkcionira, na rukama nekih novih Ferati, Duji, Papundeka i Tonćija; kao klub koji je prkos moćnome, koji neće politiku u njegovu butigu i koji je „klub grada Splita i Dalmacije; vezan za ovo naše tle, bonace i fortunale."


Magarci