Baraž preporuča: povratna putovanja u prošlost i b...

PLUSKVAMPERFEKT

Ne okreći se, sine: Švajni i Poldi kao Sušić i Vujović

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

21/05/2016

Još sam bio sasvim mlad, neke barske ptice sam lovio tad...

Zapravo, imao sam tačno devet godina i barske ptice me uopšte nisu zanimale, ali sam želio ovim početkom kamuflirati želju da pišem još jedan tekst o fudbalu i privučem nekog neutralnog čitaoca; još bolje čitateljku. Bila je sezona proljeće/ljeto 1990. i sav normalan svijet mislio je samo o nastupajućem Mundijalu u Italiji. Ambicije u državi koja se zvala Jugoslavija bile su tolike da su pokrivale realne podjele i netrpeljivosti koje su se tada nazirale, a koje će kasnije obilježiti devedesete.

Glavna tema prijepora bio je naravno spisak snaga koje je selektor Osim predvidio za put na Svjetsko prvenstvo. Naravno, od fudbala je starija samo debata koga je neki selektor trebao pozvati ili je pozvao, a nije trebao. Osima se cijelo vrijeme stolovanja na najtežoj trenerskoj poziciji optuživalo da forsira dvije grupe i to svoje igrače iz Partizana koji je uporedo trenirao, te svoje zemljake Bosance. Kako se Italija približavala, pojačavala se i sve više uzimala primat i kritika oko forsiranja starijih, iskusnijih igrača. Iako je prosjek godina dvadeset i dva igrača koja je Osim poveo na Apenine bio svega 25, što je nametalo sasvim drugačiji stav, oči su bola dva veterana u prednjem dijelu reprezentacije. Preko par senatora u obrani se bez problema prelazilo, ali forsiranje Sušića i Vujovića pored serije mladih zvijezda iz domaće lige i zlatne generacije Čileanaca punilo je prostor u sportskim rubrikama novina i vrijeme za kafanskim stolovima.

Kapiten Vujović (tada 31 godina) i stara zvijezda Sušić (35) te su godine igrali zajedno u PSG, što je u tadašnjoj medijskoj situaciji izgledalo kao da danas otprilike igraju u Sjevernoj Koreji ili na Barbadosu. Pamtilo ih se po lošijim utakmicama u kvalifikacijama i poredilo sa partijama kad su imali manje godina i više želje za dokazivanjem. U vrijeme kad je svaka akcija morala sadržavatii dva ili tri viška driblinga od strane alfa mužjaka, odnosno glavnog veznog igrača, logičnije je bilo da taj posao radi Stojković, Prosinečki ili Savićević umjesto Sušića, a da olićevski radni momenat i snalažljivost po krilu Vujevića mijenja neki mlađi i srčaniji Bokšić, Šuker ili neko treći. Van spiska su ostali jedan Mijatović, Asanović, u Mostaru nikad prežaljani Tuce itd.

Koliko je daleko išao balkanski cinični momenat svjedoče i dvije istorijske činjenice. Tada je prvi put u kontekstu sporta upotrebljena riječ đuturum, a potpisnik ovih redova prvi je put čuo poređenje da se od dvojca Sušić-Vujović bolji u Sutini sahranjuju. (Sutina je gradsko groblje u Mostaru op.a.) Kritički stav bio je jači kod mlađih, dok su stariji ljubitelji fudbala na račun starih zasluga još uvijek kreditirali ostarjeli dvojac. Safet i Zlatko počeli su u prvom sastavu svih pet utakmica Jugoslavije na turniru, bez zapaženijeg učinka; iako je Sušić zabio gol Emiratima, što ne mijenja mnogo na stvari.

Tako sigurno ovih dana ima devetogodišnjaka koji u nekim dvorištima osnovnih škola Wuppertala ili po brežuljcima Baden Württemberga muku muče da shvate koja je funkcija Bastiana Schweinsteigera i Lukasa Podolskog na spisku kojeg selektor Joachim Löw planira povesti na Euro u Francuskoj. Kapiten Schweinsteiger, izmučen serijama povreda i nakon prelaska u United djeluje više veteranski nego kao neko ko bi trebao biti prevodnik čopora spremnog da zasjedne na krov Evrope. Iako je ove sezone skupio čak 31 utakmicu, realan je dojam da su najbolje godine ostale iza bivšeg poslovođe Bayerna, te da društvo Kroosu u sredini veznog reda Njemačke treba da pravi neko s više energije u nogama. 

Šta se desilo pa je iz spiska ispao odlični Christoph Kramer vjerojatno zna samo trofejni selektor, a činjenica da su na spisak uletjeli sjajni poletarci Kimmich i Weigl, čije se šanse da sa spiska izbace velikog Bastia mogu mjeriti u promilima, samo pojačavaju negativni dojam. 

Još je karikaturalnija situacija sa Lukasom Podolskim. Poldi je duže od Švajnija u silaznoj putanji, te se već par sezona zbijaju šale na koji način i zbog kojih razloga krilo Galate ima mjesto na spisku Elfa. Lukasova brzina više nije kakva je nekad bila, a i onaj jedan poludribling u lijevu stranu nikad nije bio osobito jak. Na račun udarca i iskustva realno nema mjesta niti u slabijim reprezentacijama od ove Njemačke. Konkurencija na svi pozicijama osim onih bekovskih u Njemačkoj je takva da ledi krv u žilama, ali Poldi i Basti opstaju i dalje.

Nostalgija je opasna stvar i začudili biste se da je prvi put upotrebljena baš u domovini Poldija i Švajnija. Riječ je skovao njemački liječnik J. Hofer godine 1688. za dijagnozu osjećaja tuge i žala za prošlim vremenima. Jogi Löw ne djeluje kao nostalgičan čovjek, nije on neki Španjolac ili Italijan; neki nježni Balkanac ili romantični Francuz, ali ipak, kako opisati tu opsjednutost ovim dvojcem kad imaš obilje drugih, mlađih i jačih.

Po odgovor bi trebali otići čak dvanaest godina u prošlost, u jednu junsku subotu kad je u Kaiserslauternu na Fritz-Walter stadionu gostovala Mađarska. Još uvijek živući Rudi Völler spremao je svoje trupe za epski debakl u Portugalu, a u drugom poluvremenu pripremne utakmice priliku za debi je dao upravo Schweinsteigeru i Podolskom. Prvi je ušao umjesto Mire Klose, a drugi zamjenivši Fredija Bobića. Völler je odstupio još dok je Euro 2004. ulazilo u drugu fazu, a na njegovo mjesto je došao Jürgen Klinsmann te sa sobom doveo svog prijatelja Lowa. U sveopštem preporodu koji je poslije toga nastupio, seriji velikih rezultata i mnoštva pobjeda mnogi zaboravljaju da su ova dva igrača bili određeni kao prvi nosioci tog preokreta.

Poldi i Švajni bili su najveći talenti njemačkog fudbala tog doba i najava revolucije koja je svoje rezultate tek trebala da pokaže. Bastian i Lukas reprezentaciju su vodili do trećeg mjesta na svom domaćem Svjetskom prvenstvu 2006. i do finala Eura dvije godine kasnije. Vodili su reprezentaciju kad je bilo teže nego danas i kroz period u kojem se čekalo da zlatna generacija, koju je promovisala titula prvaka Evrope U21 2009. godine, stasa i preuzme uzde od njih dvojice. Danas kad su oni novi u zenitu svojih karijera i kad dolaze sve talentiranije generacije, Low nema snage da im kaže da je vrijeme ipak učinilo svoje.

Šteta što nema više takvih kao što je Philipp Lahm, velikih kapetana koji odlaze na vrhuncu svoje moći, kao pobjednici, bez da i u jednoj utakmici budu višak i teret svojoj ekipi. Baš suprotno, Lahm bi i danas bio bez velike konkurencije najbolji njemački bek i mnogi bi ga radije danas vidjeli na desnoj strani zadnje linije umjesto Rudya, Cana ili Rüdigera.

Ipak, nije kako navijači hoće, već kako selektor odabere ili igrači odluče. Bilo nekad, tako i danas.   

Magarci