Kao šahovska tabla: zašto će Juve biti prvak nared...

DIE KNAPPEN

Rudarski je hljeb sa sedam kora

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

16/05/2016

Klub koji je u modernoj istoriji četiri minute bio prvak nakon šest godina lutanja rješava se sportskog direktora Horsta Heldta. Rijad Durkić nada se da će njegov nasljednik Christian Heidel Schalke 04 povesti u boljem smjeru

Bilo je to negdje na prelazu iz devedesetih u dvijehiljadite kad je popularni njemački voditelj i zabavljač Stefan Raab u svojoj emisiji na Pro7 prvi put ispričao foru o tome kako od kad gleda The X-Files vjeruje u vanzemaljce i da Schalke može uzeti naslov prvaka. Raabova fora kasnije se prepričavala, često spominjala i u kontekstu nekih drugih vječno drugoplasiranih bundesligaša, često i navodila s pogrešnim referencama, skoro postala dio narodne baštine. Bile su to godine kad je rudarski tim iz Gelsenkirchen kopao jako visoko, ali nikad se nije popeo na vrh lige.

Titule Rudara datiraju iz onih pred bundesligaških godina, ali devedesete su najavljivale velike stvari. Tim legendarnog menadžera Rudia Assauera u sezoni 1996/97 doletio je do titule Kupa UEFA, a na prelazu iz devedesetih u nulte imao je sjajan tim. Na klupi je sjedio i najveće utakmice karijere vodio veliki Huub Stevens, na terenu je produžena ruka bio mirni Olaf Thon, opake stvari po lijevoj strani je radio nikad potpuno realizirani Jörg Böhme, u napadu je trpao Ebbe Sand. Naravno, ništa nije bilo moguće bez spielmachera na zalazu velike karijere Andreasa Möllera ili krilnih napasti Mpenzae ili Asamoha.

Ostaće i legenda o onoj jednoj suboti u maju 2001. godine kad je veliki klub s Parkstadiona bio prvak čak četiri minute, sve dok Patrik Andersson u Hamburgu nije presudio onim golom u 94. minuti. Poslije su ostale teške rudarske suze, potpisnik ovih redova prvi je put čuo sintagmu o prvacima u srcu, a nagrade je uzimao film „4 minute u maju“.

Šampionske ambicije Schalke 04 ostale su vječne i nedosanjane. Iste te 2001. godine otvorena je prelijepa AufSchalke arena, savršeni stadion tačno po klubskim šampionskim ambicijama, toliko sjajan i nestvaran da baš za njega odmah UEFA kazala da treba biti uzor drugim graditeljima stadiona. Remek-djelo iz Gelsenkirchena ima ne samo pomični krov, već i pomični travnjak. Travnjak kojeg električne lokomotive izvuku izvan stadiona da mu tribine ne zakljanjaju sunce. Rudarima su narednih godina sunce zaklanjali drugi, a često su i oni sami bježali od njega.

U narednih 15 sezona Rudari su plesali od drugog do petnestog mjesta, ali naslov prvaka nisu dotakli. Prošle subote kulisa je pala i na aktualnu sezonu, a od desetak zanimljivih narativa iz posljednjeg kola, prvaka, borbe za ostanak, Hummelsa, i svih malih i velikih priča meni je najsjetniji i vjerujem prosječnom gledatelju najmanje bitan bio onaj rudarski, baš zato meni i najprivlačniji. Schalke je na kraju uhvatio petu poziciju i direktan plasman u Evropsku ligu, ali niko nije bio sretan, a neki su i plakali.

Prvi na plač-listi bio je sportski direktor ili menadžer Horst Heldt. Heldt je šest sezona vodio stručnu politiku i moglo bi ga se ocijeniti dvojako. Schalke je napunio mladim talentima i po tom kriteriju i potencijalu svlačionice Rudar iz Gelsenkirchena djeluje najbolje u ligi. Sve drugo bilo je haotično, posebno ono najvažnije – odabir trenera. Za vrijeme Heldtove vladavine na klupi su prodefilirali prvo Magath kojeg je odmah i potjerao, onda i Huub Stevens u retro povratku, skroz bezlični Jens Keller, velika „zvijezda“ Roberto Di Matteo i neloši, ali niti po čemu posebno dobri André Breitenreiter. Heldt je tako u šest sezona promjenio pet trenera (imao je i jedno privremeno rješenje - Seppo Eichkorn) i niti sa jednim nije bio niti blizu pogotka. Zapravo fulao je svaki put. Za šampionske ambicije i ovo peto mjesto bilo je mnogo premalo, a posebno je vrhušku kluba zabolio neulazak u Ligu prvaka. Veliki šef Clemens Tönnies okrenuo je palac prema dole, probajući sa potencijalnim promjenama učvrstiti svoje mjesto pred kraj vlastitog mandata koji ističe ove godine.

Heldt je uvijek i izgledao kao čovjek bez vizije, sklon pronalasku rješenja kroz kopiranje koncepata konkurencije. Samo u toj copy/paste strategiji nije bio dosljedan, pa je malo kopirao Bayern, malo Dortmund, a najčešće nekog trećeg ko je tada bio hit.

Na njegovo mjesto dolazi Christian Heidel, čovjek koji je također plakao u subotu. Heidel je od 1992. godine vodio sportsku politiku Mainza i u tom poslu bio najdugovječniji u ligi. Za razliku od prethodnika u Schalkeu, Heidel je prepoznao potencijal Kloppa, Tuchela i Martina Schmidta, što je u odnosu na preferencije Horsta Heldta nebo i zemlja. Heidel ostavlja Mainz na šestoj poziciji, samo jedno mjesto ispod svog novog kluba. Znajući finansijski kapactitet jedinih i drugih, odnosno skromnost Mainza u odnosu na Rudar, Heidel nabija komplekse nesretnom Horstu.

Christian Heidel, osim tek malo po fizičkom izgledu, niti po čemu drugom nije nalik prethodniku. Navikao raditi s oskudnim sredstvima bukvalno je izbijao marku, kasnije euro iz kamena. Malo pretjerujem, naravno, samo da onima kojima Bundesliga nije prvi izbor dočaram razliku između Gelsenkirchena i Mainza. Heidel je već par godina u ligi slovio kao jedan od traženijih na svojoj poziciji. Prvi poslije Maxa Eberla iz Gladbacha, ako Sammera kao nedodirljivog izuzmemo. Na novom radnom mjestu će imati višestruko deblji novčanik, sjajan omladinski pogon i prvi tim s raskošnim mladim talentima. Za početak će morati odabrati trenera.

André Breitenreiter suzdržavao je suze dok je u subotnje popodne Horst Heldt natapao travnjak Wirsol Rhein-Neckar-Arena u Sinsheimu. Ipak, znao je da ga noga čeka dan kasnije. Heldtu se dopao poslom u Paderbornu, gdje je jedne godine ušao u prvi rang njemačkog fudbala, a sezonu potom otišao u suprotnom smjeru. U te dvije sezone pokazao je natruhe avangardnog promišljanja i došao je poziv koji se nije mogao odbiti, a koji vjerujem ni sam nije očekivao. Start u kraljevsko-plavima je bio zanimljiv, ali neke stvari od početka nisu mirisale na dobro. Dosadno forsiranje 4-4-2 formacije, igra sa Di Santom i Huntelaarom zajedno u vrhu napada, posebno guranje Meyera na krilo, kao i kukavički stav u derbijima, govorili su da se André ne snalazi. Cijelu sezonu smo na stranici Generala pisali o tome. Kad je u drugom dijelu sezone krenuo ostavljati na klupi sjajne mlade talente, već spomenutog Meyera i Leroya Sanea, svima je bilo jasno da je Breitenreiter krenuo na put bez povratka.

Kao kandidati za nasljednika i ljudi koje će prve nazvati Christian Heidel kad sjedne u udobnu fotelju na prvom spratu nameću se dva imena, dva miljenika Generala Poslije Bitke. Lucien Favre je bez posla, ali ovdje nije u prvom planu. Glavni favorit je dosadašnji predvodnik FC Augsburga Markus Weinzierl. Markus je vodeći klub s obično najmanjim proračunom u ligi u četiri sezone bez većih problema hvatao sredinu tabele i uradio ono što niko nije očekivao od FCA. Augsburg je igrao progresivno, avangardno, s velikima uvijek na nož, par puta osramotio favorite, Bayern npr. redovno pobjeđivao, uz to vodio je manje više bezimene igrače.

Weinzierl ima 41 godinu i odaje dojam čovjeka koji zna sve tajne posla, a način na koji je posljednje dvije godine kalkulirao s ponudama drugih klubova, čekajući onu pravu tjera me da zaključim da nije blefer, već da za sve ima pokriće. Već se pokazao, a za velikog trenera ima i onaj narativ da je bio zanemariv kao profesionalni igrač.

Heidel je siguran, Weinzierl tek treba da kaže da, a i ako ne dođe, na klupi Rudara iz Gelsenkirchena gledat ćemo dobrog čovjeka i sjajnog trenera Luciena Favrea. Bilo kako završi ta trenerska križaljka, naredna sezona Schalkea mogla bi biti takva da S04 bude jedan od prioriteta za praćenje, a šampionske ambicije nešto što će se doživljavati s manje podsmjeha.

Raabov vic s početka priče bio mi je jako smješan desetak godina, kasnije sam shvatio da je rudarski hljeb i ovdje i tamo težak, najteži, pa sam mu se prestao smijati. Možda mi naredne sezone Schalke 04 daju i potvrdu, onu pravu.

Magarci