Sve je to fudbal: Baražni manifest

NOVI POČETAK

Nikad doviđenja, samo zbogom

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

14/05/2016

„Posljednji sučev zvižduk“: gotovo fatalistički, klišejiziran proizvod sportskog novinarstva je nakon utakmice protiv Manchester Uniteda na popularnom Upton Parku ipak poprimio svoje puno značenje. Nakon dugih stotinu i dvanaest godina, legendarni West Ham United napušta svoje ognjište i seli u sjaj Olimpijskog stadiona u londonskom Stratfordu, koji će im biti dom - ako ne bude problema s ugovorom o najmu - narednih devedeset i devet godina.

„West Ham je posljednjih deset godina prošao kroz teška razdoblja; na trenutke se činilo kao da je riječ o cirkusu“ - riječi su Marka Noblea, kapetana kluba koji je u njemu od samih početaka svoje karijere – „sada klub ostavlja snažan dojam želje za napretkom i gledanjem u budućnost“.

„Progres“ i „napredak“ riječi su koje se ponajviše čuju unutar javnih diskursa današnjice. Bilo da je riječ o dijelu predizbornih kampanja ili legitimacije poduzetničkih strujanja, ta se želja, imperativ za napretkom pretvorila u svojevrsnu mističnu silu koja bi trebala pokretati cjelokupno društvo. Što naravno ne predstavlja ništa loše, dapače. Problem se javlja onog trenutka kada ta želja za napretkom postane destruktivna; kada na putu napretka ne smije biti osvrtanja, ni pod cijenu života.

Riječ „napredak“ predstavljala je lajtmotiv i sad već davne 1992. godine, kada su dvadeset i dva kluba, vođena željom za lukrativnijom razdiobom komercijalnih prihoda, istupila iz dotadašnje Football League i osnovala Premier League kakvu danas poznajemo. Ta želja za napretkom nogometa je u suštini vješto prelomljena – principom kakvog se može redovito pronaći unutar tadašnje reformske politike Margaret Thatcher – preko leđa onih koji su činili suštinu nogometa kao sporta, radničke klase. Problematika huliganizma, koja je dosegla vrhunac petogodišnjim izopćenjem engleskog nogometa iz europskih natjecanja zbog slučaja Heysel, predstavila se gotovo u potpunosti kao posljedica manjka kontrole nad onima koji su tada činili dominantnu strukturu posjetitelja nogometnih utakmica. Nedavna konačna presuda za slučaj Hillsborough nas je, uz pravdu obiteljima devedeset i šestero žrtava tragedije, istovremeno podsjetila na način kako se demoniziralo i huškački gledalo na tadašnji profil posjetitelja utakmica.

Posljedice reformi profesionalnog nogometa u Engleskoj, a i šire, su očite. Fotelje su zamijenila stajanja, cijene ulaznica su potiho profilirale njihove kupce u skladu s platežnom moći; nogometni klubovi su gotovo u potpunosti postali vlasništvo nekog od globalnih tajkuna, s prebivalištima od Rusije, preko Bliskog i Dalekog istoka sve do SAD-a. Infrastruktura se posljedično dakako poboljšala, ali tu dolazimo do svojevrsne druge faze komercijalizacije započete prije dvadeset i četiri godine: stadioni.

Selidba West Hama s Upton Parka

Selidba West Ham Uniteda s kultnog Upton Parka, simbola klasičnih down-to-pitch tribina samo je jedna u nizu. Računa se kako je više od trećine klubova u engleskom profesionalnom nogometu trajno zamijenilo svoj prvotni dom u periodu unazad dvadeset godina. Novi prvak Leicester, Arsenal, Manchester City, Southampton, Stoke, Sunderland i Swansea su svi redom prešli na nove lokacije, dok su Liverpool, Everton, Newcastle i Tottenham inicijalno gajili plan o gradnji novih stadiona, ali su – svatko iz svojih razloga – ipak odabrali rekonstrukciju postojećih. S tim da je važno napomenuti kako će novi White Hart Lane biti izgrađen po uzoru na japanski Sapporo Dome, s dva rotirajuća travnjaka, od kojih će jedan služiti isključivo za odigravanje po dvije utakmice američkog NFL-a godišnje, zasad do 2027. godine.

Dok seobe na nove, uglađene stadione predstavljaju krunski dokaz navedene želje za napretkom, rijetko se tko osvrne na ono što ostaje iza njih. Na zajednicu iz koje su potekli i koja je rasla zajedno s nogometnim klubom kao svjetionik, koji je toliko godina služio kao putokaz mnogima da nađu svoj izlaz iz degradacijom obilježene svakodnevnice, barem na tih devedeset i kusur minuta tijekom kojih će se osjećati kao da negdje zaista i pripadaju. Londonski East End, unutar kojeg je i West Hamov izvorni dom, Upton Park, oduvijek je bio simbol industrije, radničkog kolektiviteta i jednostavno - drugačijeg. S vremenom ta veza nije bila isključivo sentimentalna, mnogi sitni obrti locirani uokolo stadiona svoje egzistiranje mogu pripisati isključivo tom fenomenu euharistijskog nogometnog slavlja (najmanje) jednom tjedno. Pubovi, zalogajnice, suvenirnice i marketi, koji su više od stoljeća bili obavezne usputne postaje na putu do pretplatničkog stajanja, paralelno sa stadionima odlaze u povijest; teško je naime očekivati da će gentrifikacija i vlasnici luksuznih stanova koji gotovo u pravilu niču na ruševinama nekadašnjih igrališta imati senzibiliteta za njihovo postojanje. To uostalom nije nikakva zlokobna prijetnja, to je osvjedočena neminovnost. Boleyn Tavern, jedan od najstarijih londonskih pubova i drugi dom West Hamovih navijača već je protekle jeseni najavio da je odlaskom kluba s Upton Parka njegovo postojanje postalo sasvim neizvjesno, pa je pokrenuta i inicijativa u kojoj bi se godišnjim „pretplatama“ sačuvao jedan od kvartovskih simbola. Nathan's Pies and Eels, zalogajnica ispred koje su se redovi pred utakmicu protezali duboko niz Barking Road sada također sprema staviti ključ u bravu. Ti karakteristični cigleni zidovi, kao i mirisi te okusi neuglednih obrta srasli su u dio nogometne kulture, gotovo u istoj mjeri koliko i igrači te osoblje, koji su činili oslonac povijesti kluba. Ironično, čak se i čuveni „Champions statue“, spomenik West Hamovim legendama i osvajačima Svjetskog prvenstva 1966. Bobbyju Mooreu, Geoffu Hurstu, Martinu Petersu i Rayu Wilsonu planira razmontirati i postaviti pred Olimpijski stadion.

Brian Williams, autor knjige „Nearly Reach The Sky: A Farewell to Upton Park“ sublimira osjećaje mnogih navijača West Hama. „Otkad je potvrđen odlazak iz kvarta koji je klupski dom od samih početaka, križam svaku preostalu domaću utakmicu na isti način kao što osuđenik na smrt križa posljednje dane do izvršenja presude.“ Možda malo preslikovito, no jasno je kako navijačima teško pada odvajanje od atmosfere doma, one u kojoj se osjećaju sigurno i privrženo – kako u dobrim, tako i u teškim vremenima. Gary Firmager, čovjek koji je desetljećima prodavao brošure pred utakmice te pokretač klupskog fanzina „Over Land and Sea“ također potvrđuje kako mu je ovo bila posljedna sezona praćenja West Hama, barem uživo. „Želim svima koji nastavljaju ovaj naš put svu silu sreće, ali ja ne mogu ići za njima; ovo mjesto je ono gdje pripadam.“

Bilo da na ovakve slučajeve gledate kao na odlazak djeteta – doduše, u itekako poznim godinama – od roditeljskog doma u neizvjesnu budućnost prožetu kompetitivnošću i nemilosrdnošću, ili kao odvajanje od starih prijatelja da bi se priključili nekoj ekipi koja je više „kul“, jedna stvar je sasvim jasna: stvari nikada više neće biti iste. Naravno, ne treba sporiti kako su to važni koraci za klubove: i dalje će se stvarati uspomene, ružne i sretne, ali njih se ipak nikada neće tako iskreno i emotivno proživljavati kao što su ondje odakle je sve krenulo. Zato sa svakim novim pozdravom Highburyju, Upton Parku, Filbert Streetu ili Maine Roadu pozdravljamo i temelje nekog starog, romantikom prožetog doba nogometa. Onog, kakvog možemo gledati kroz parafraziranu izjavu velikog Tomislava Ivića, vezanu uz seobu Hajduka sa legendarnog Starog placa: kada je klub bio siromašan, zapravo je bio bogat. Danas, kada je bogat – zapravo je siromašan.

Magarci