Životna priča Josipa Iličića: Kako je “mršavi” pos...

QUO VADIS

Krivo srastanje

Piše:
Mihovil Topić

@MihoTopic

06/05/2016

Hrvatski nogomet ima konstantu dobrih rezultata. Dapače, izrazito natprosječnih uspjeha kad uzmemo u obzir ulaganja u nogomet i veličinu bazena iz kojeg se mogu crpiti talenti. Još jedna konstanta je jako izražen nesklad između količine vrhunskih nogometaša i vrhunskih trenera odgojenih pod paskom HNS-a.
Rinus Michels, možda i najveći nogometni um u povijesti, izjavio je kako će uvijek biti talentiranih igrača, jednostavno prirodno se događaju i nisu uvijek posljedica rada, a hrvatski nogomet najbolji je dokaz njegova teorema. Za razliku od igrača, trener mora posjedovati talent, ali iza uspjeha stoji rad i obrazovanje; samostalno, po nečijem modelu ili u instituciji. Hrvatski nogomet konstantno pada na tom ispitu institucionalnog obrazovanja trenera. Razlog za to je jednostavan, treneri ameteri imaju preveliku barijeru na putu postajanja profesionalcom, dok ta barijera gotovo ne postoji za velike igrače, što dovodi do previše sličnih pogleda na temu i posljedično do erozije trenerskog znanja.

Gotovo u svim savezima profesionalne prvoligaške klubove mogu voditi samo treneri s UEFA PRO licencom, najvišom međunarodnom trenerskom akreditacijom. HNS nije iznimka, a za polaganje UEFA PRO licence ima unaprijed određene uvjete i kriterije koje je potrebno zadovoljiti. Put do trenera profesionalnih momčadi počinje prijavljivanjem za C licencu gdje predavanja traju 6 mjeseci, a nakon toga postoji obavezna praksa u županijskim ligama. Nakon toga polaže se UEFA B licenca za koju je potrebno uložiti godinu dana u predavanja i dvije godine trenerske prakse u 3. HNL. Nakon savladanih uvjeta potrebno je odraditi još godinu dana predavanja i dvije godine prakse s kojima stječete sve uvjete za UEFA A licencu. Kada imate UEFA A licencu, stekli ste uvjete za upis UEFA PRO pri Nogometnoj akademiji HNS-a, gdje ćete biti dužni slušati predavanja u trajanju od dvije godine. Dakle vaš put kojim postajete međunarodno priznati trener s odgovarajućom licencom u Hrvatskoj traje preko 10 godina, te od vas zahtjeva poprilična ulaganja.

Ipak, iznimke postoje. Makar jednom minutom u reprezentativnom dresu A selekcije stječete mogućnost preskakanja svih praksi i izravnog polaganja UEFA PRO licence, dok igrači koji su nastupali u prvim ligama, neovisno u Hrvatskoj ili inozemstvu, imaju pravo izravno pristupiti polaganju UEFA A licence.

Tu ponovo dolazimo do onog glavnog problema.

Sustav je postavljen na krivoj pretpostavci nagrađivanja talentiranijih igrača što samo po sebi nije nikakva pretpostavka da se postane jednako uspješan trener. U konačnici, riječ je o dva sasvim različita posla unutar istog sporta.

Kao dokaz teze uzmimo primjer dvojice nogometnih velikana, potpuno suprotnih igračkih i trenerskih karijera.

Diego Armando Maradona kao igrač, neovisno o ukusima, nikako ne može pasti niže od trećeg najboljeg igrača u povijesti nogometa. Uz sve kontroverze, teško je iti nabrojiti sve trofeje koje je osvojio i individualna priznanja koja je primio. Jednako kako nije potrebno ikoga uvjeravati da je bio uspješan igrač, nije teško zaključiti da je bio neuspješan trener. Tri posla u klubovima i mandat na klupi Argentine imaju zajednički nazivnik − neuspjeh i otkaz. Razumljivo, jer velika igračka karijera ga priprema za to da bude uspješan trener u istoj mjeri koliko ga priprema da bude uspješan fizioterapeut.
S druge strane stoji Arrigo Sacchi. Bio je amaterski igrač koji nikad nije zaradio niti novčić igrajući nogomet. Za život je zarađivao prodavajući cipele, ali imao je jednu strast kojoj nije mogao odoljeti. Volio je nogomet i to atraktivni, napadački nogomet i vjerovao je kako nitko nema pravo odvojiti ga od njegove ljubavi. Trenerskim poslom počeo se baviti u lokalnom klubu s 26 godina, samo zato jer je bio toliko loš igrač da za njega nije bilo mjesta niti u takvoj amaterskoj momčadi. Uspjesi u amaterskim, omladinskim i niželigaškim klubovima doveli su ga do mjesta trenera Milana. Osvojio je Serie A u vremenu kada je to bilo najteže, Svjetsko prvenstvo je izgubio u raspucavanju jedanaesteraca, a ujedno je i zadnji trener koji je obranio naslov klupskog prvaka Europe. Ipak, možda je najveći pečat u nogometu ostavio jednom jednostavnom izjavom. Nakon što su ga novinari po tko zna koji put prozivali zbog manjka igračkog iskustva i izražavali sumnju u njegovo poznavanje nogometa, ušutkao je kritičare briljantnom primjedbom: "Nisam znao da se trebam roditi kao konj da bi postao džokej". Tom izjavom upisao je svoje ime u knjigu nogometnih besmrtnika i zauvijek otvorio vrata onima koji trenerski uspjeh traže bez igračke karijere.

To što je Newcastle smijenio Stevea McClarena i novim trenerom imenovao Rafu Beniteza, samo po sebi i nije posebno značajan događaj u nogometnom svijetu. Ipak, tim slučajem engleski nogomet zabilježio je jedan rekord; u ovom trenutku ima manje engleskih trenera u najvišoj engleskoj ligi nego ikad prije. Od 1888. godine i prvih natjecanja pod kapom FA nikad se nije dogodilo da su samo tri trenera u prvoj engleskoj ligi Englezi, što je priličan šok za naciju u kojoj je nogometna kultura usađena u svakodnevicu. Za usporedbu, u istoj ligi kao treneri zaposlena su tri Španjolca i tri Nizozemca.

Sve to, pa i to što znamo da već godinama najbolje engleske klubove vode stranci, vodi samo jednom pitanju, u čemu je problem u izobrazbi trenerskog kadra? I kako je to povezano s paradoksom hrvatskog nogometa?

HNS i FA imaju zajednički problem − razvoj struke, a taj problem ima i zajednički uzrok. Oba saveza trenersko su obrazovanje dizajnirali tako da bude predugo, preskupo i brutalno favorizira uspješnije igrače.

Zapravo ono što je sporno u praksi HNS-a i FA-a nije nagrađivanje "zaslužnika", već zatvaranje tržišta za sve ostale.

Postoje uspješni primjeri kao što su španjolski ili nizozemski model, gdje je do UEFA PRO licence moguće doći za 3-5 godina, ovisno o tome koliko ste vremena u mogućnosti izdvojiti uz svakodnevne obaveze. Da su takve strategije opravdane, a modeli uspješni, svjedoči i činjenica da u Premiershipu trenira jednak broj Španjolaca, Engleza i Nizozemaca. Ipak, HNS nije kao FA samo maksimalno odužio i otežao proces postajanja trenerom, tako odškrinuvši vrata najupornijima, već su otišli i korak dalje.

Postavljen je uvjet da je za upis C licence potrebno najmanje 4 godine organiziranog nogometa. Uz razumne uvjete (punoljetnost, srednja škola i liječničko uvjerenje) HNS smatra kako je Sacchi u krivu i kako je ipak potrebno biti konj da bi se postalo džokej. Ne radi se ovdje o postavljanju uvjeta koji su bitni za obavljanje posla, kao što je recimo pravosudni ispit za odvjetnike ili diploma Medicinskog fakulteta za liječnike, jer igračka karijera nema korelaciju s trenerskom.

Propis koji je skandalozan do krajnjih granica, jer tako unaprijed diskvalificira sve van određenog kruga ljudi bez obzira na znanja i prikazane sposobnosti, u rangu da se donese uredba prema kojoj odvjetnici mogu postati samo ljudi s položenim pravosudnim ispitom kojima su roditelji odvjetnici.

Ne samo da je skandalozan već je i protuustavan, jer Ustav Republike Hrvatske u članku 55 navodi: "Svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost". Nije potrebno naglašavati da su jednaki uvjeti ukinuti, a motiv je jasan.
Previše je nogometaša koji nisu imali nikakve kvalifikacije osim nogometnog talenta, a relativno malo poslova nakon karijere dovodi do zatvaranja u cehove. Savez to potiče jer se želi pobrinuti za sve one igrače koji nisu uspjeli zaraditi životnu egzistenciju za vrijeme igračke karijere tako da im omogući monopol na tržištu nogometnih trenera, na omladinskim ili profesionalnim razinama. Jasno kako u relativno zatvorenom svijetu kao što je nogomet profesionalac ima prednost u vidu iskustva i kontakata. Međutim kao da u startu manjak poznanstava i veza koji su ti spremni dati priliku na osnovu imena nije dovoljan hendikep za sve Sacchije, HNS diskvalificira takve kandidate zatirući svaku mogućnost da se stvori neki (barem slučajni) Mourinho.

Sporan je i uvjet pri polaganju UEFA PRO licence koji kaže kako je potrebno imati najmanje 26, a najviše 55 godina za upis edukacije. Možete li zamisliti da nekom članu akademske zajednice bude onemogućen upis na doktorat zbog toga što ima previše godina? HNS može, a iz nekog razloga smatra da ljudi stariji od 55 godina nemaju što raditi u nogometu, neovisno koliko uspješnu karijeru imali. Ironije radi, izbornik Čačić, imenovan od istog HNS-a koji izmišlja ova pravila, ima 62 godine i nije bio ni blizu reprezentacije.

Dakle ako imate manje od 26 i više od 55 godina, niste igrali nogomet zbog astme, fokusa na školu ili toga što nije bilo nogometnog kluba u krugu od 30 kilometara, jedino rješenje koje HNS može smisliti je da uzmete putovnicu u ruku i preko granice. U Engleskoj će vam izobrazba dugo trajati i dosta koštati, ali nitko vas neće pitati koliko dugo ste igrali ako ste u stanju položiti ispite. U Italiji, Španjolskoj ili Nizozemskoj čitav proces će puno kraće trajati, a očito su skloniji stvarati bolje trenere nego Englezi. U Hrvatskoj nemate šanse.

Nogomet je ironično čarobna zbilja. Istodobno je tako otvoren da pruža mogućnost i najsiromašnijim dječacima iz najzabačenijih sela da naprave u životu više nego oni koji su najprivilegiraniji i toliko zatvoren da će priliku na klupi dati samo odabranima. Ma koliko marginalizirani bili i koliko su izgledi protiv vas, uvijek možete računati da će vas igrački talent odvesti do snova. Koliko god bili nadareni trener ako niste imali igrački talent, za vas su vrata nogometa zatvorena, barem u Hrvatskoj. HNS i dalje smatra kako samo odličan konj ima priliku postati džokej.

U Statutu HNS navodi kako je njegova svrha poticati, promicati i skrbiti o hrvatskom nogometu. Koliko je je svrha promašena postavljanjem pogrešnih vrijednosti koje se temelje na zatvorenom tržištu i (praktički) nepotizmu, vidljivo je u tome što i dalje nećemo stvarati trenere, a vrhunski igrači će nastajati usprkos sistemu, a ne zahvaljujući njemu. Samo igrom slučaja, upravo po Michelsovu teoremu.


Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju hrvatskog tjednika Telegram, u travnju 2016.

Magarci