Starac i more

KAD POLETE...

Magarci

Gostuje:
Marko Šepat

25/09/2017

Nešto slično prošlosezonskoj blistavoj kampanji Atalante, Serie A već je vidjela početkom tisućljeća.

Bila je to sezona 2001/02., kada je Chievo – u svojoj premijeri među elitom – oduševljavao nogometnu javnost na Apeninima pa i šire. Završili su na kraju kao peti, za jedno mjesto i jedan bod ispod pozicije koja je vodila u Ligu prvaka. No osim konačnog plasmana, atraktivnog i ugodnog nogometa kojeg su jedni i drugi igrali, kao i suštine same priče o autsajderu koji je apsolutno šokirao, tu je kraj sličnostima Atalante i Chieva.

Jer dok Bergamo ima tradiciju i strastveno živi za svoju La Deu, Chievo i Ceo sve su suprotno tome. Chievo je zapravo zapadno predgrađe Verone s tek oko 4.500 stanovnika, čiji je istoimeni klub - na venetskom znan kao Ceo - praktički cijelu svoju povijest proveo po amaterskim ligama, potpuno sporedan u gradu koji diše za Hellas Veronu, gdje i dan-danas pričaju o njenom Scudettu sredinom osamdesetih.

„Ući ćete u Serie A kad magarci počinju letjeti“, godinama su se veronesi rugali onim malobrojnim pristašama Chieva.

No, magarci su doista poletjeli.

Bilo je to 2001. godine, kada je Chievo u svojoj osmoj drugoligaškoj sezoni izborio povijesnu promociju i ponosno ponio nadimak „Leteći magarci“. Tako prikladan za ono što je uslijedilo, jer momčad koju je vodio Luigi Delneri doslovce je letjela.

Raspoređen u klasičnih 4-4-2, Chievo je bio iznimno okomit, bazirajući svoju igru na brzoj tranziciji, ali i dobrim prekidima. Sve su to uskoro na vlastitoj koži osjetili momčadi poput Intera, Lazija i Fiorentine, s kojima su imali po pobjedu i remi, a izmučili su i Juventus i Milan, kod kojih su prokockali vodstvo 2:0, odnosno 2:1 (oba puta izgubili 2:3).

Nije trebalo dugo da se udarna momčad dotad anonimnog kluba zna „iz kreveta u pola noći“ illi kao vodu piti.

Lupatelli – Moro, D'Anna, D'Angelo, Lanna – Eriberto, Perrotta, Corini, C. Manfredini – Marazzina, Corradi.

Ono što im je izmaklo te 2001/02. u završnici prvenstva, zbog nedostatka širine - Delneri je izgurao sezonu s 13-14 igrača - neočekivano su dobili sa četiri godine zakašnjenja, nakon Calciopoli skandala, no u kvalifikacijama za Ligu prvaka js ukupnih 4:2 bio je bolji Levski.

Nije to ionako bio onaj Chievo.

 Još u međuvremenu squadra se krenula rasipati, počevši od Delnerija koji je miracolo „naplatio“ avanturama, doduše neuspješnim, na klupama Porta, Rome i Juventusa. Najdalje od svih dogurao je Simone Perrotta, izrastavši u omiljenog igrača Rome te postavši u konačnici svjetski prvak 2006. godine.

Dva pak najbolja pojedinca nigdje i nikada više nisu predstavljali onakvu napasti s krila kao onomad u Chievu, a razlozi su bili bizarni i nenogometni. Eribertu je zbog muljanja s putovnicom i imenom (ispostavit će se da je Luciano, a ne Eriberto) propao transfer u Lazio, pa je završio tek kao polugodišnji epizodist u Interu, ubrzo okončavši karijeru.

Za Lazio je zato potpisao Christian Manfredini, Bjelokošćanin kojeg je kao dječaka usvojila jedna talijanska obitelj i koji je toliko zaludio Čizmu da se pričalo i o pozivu u reprezentaciju. No pored ponuda gotovo svih velikana, ispalo je da je izabrao baš onu krivu. Manfredini je u nebeskoplavi dio Rima stigao u vjerojatno najmračnijem periodu Curve Nord, gdje najekstremnijem dijelu laziala nikada nije sjeo zbog svoje boje kože. Odigrao je stotinjak utakmica za Lazio, uporno se boreći protiv vlastitih „navijača“ i doguravši do tek jednog i jedinog reprezentativnog nastupa, i to za Obalu Bjelokosti.

Nakon svog tog i očekivanog egzodusa, većina je bila uvjerena da će Chievo vrlo brzo ispasti, a možda se čak strovaliti i odakle je došao, na same margine. Držali su se do sezone 2006/07., zanimljivo one koja je započela borbom za Ligu prvaka, a završila se ispadanjem iz Serie A. No vratili su se već za godinu dana i otada su stalni sudionik najvišeg talijanskog ranga; od posljednjih sedamnaest sezona, Chievo je prvoligaš njih - šesnaest!

Fascinirajuća je to činjenica koju je teško pronaći u nekoj od drugih Liga petica, a praktički i nemoguće uzmete li u obzir identične ili makar slične „kriterije“. Jer Chievo nema tradiciju, nema naročitu navijačku bazu ni podršku, nema financijskih sredstava i ne troši na pojačanja, a dugo nije imao niti adekvatni omladinski pogon kraj gradske miljenice Verone, pa i Udina s jedne, a i ne tako dalekih Brescije ili Bergama s druge strane.

U čemu je tajna? Jedina poveznica s Chievom s početka tisućljeća jest predsjednik Luca Campedelli i valjda u njemu samome leži dobar dio odgovora. Njegov otac, Luigi Campedelli, vodio je onaj amaterski Chievo skoro tri puna desetljeća, sve do iznenadne smrti 1992. godine. Tada je u njegovu fotelju uskočio sin Luca, sa svega 23 godine.

Spočitavali su mu mladost, a onda je uveo klub među elitu. Mnogima tad nije bilo po volji što je Luca u stvari strastveni navijač Intera, ali na sve to se nije obazirao i unatoč svim nedostacima i manama u i oko kluba izgradio je stabilnog prvoligaša kojim se s punim pravom ponosi.

Da se razumijemo, klubovi bez tradicije, navijačke baze, mladih talenata ili nogometa bez okusa i mirisa, obično ne prolaze kod nogometne javnosti. I sam na njih najčešće gledam s gnušanjem, da ne kažem prijezirom. Rekosmo da Chievo nema ništa od navedenog; njihov nogomet nije ono što želite gledati, ali unatoč svemu može im se samo aplaudirati.

U šesnaest prvoligaških sezona bilo je onih kada su se spašavali „pet do 12“, ali kako vrijeme odmiče, tako oni sve jednostavnije ispunjavaju „sveti cilj“ uoči svake od njih: ostanak u ligi. Pritom bez ijedne mrlje. Nije to gruba momčad koja će vas ugostiti lažnog osmijeha pa istući, ispsovati i napraviti sve da vas savlada; ili se pak naći u nekom od Talijanima čestih ili svojstvenih skandala.

Indikativan je podatak da je Chievo prošle sezone bio šesti na fair-play ljestvici Serie A, s prosjekom od 14.5 faulova i samo 2.07 žutih kartona po utakmici, te ukupno četiri crvena kartona u cijeloj sezoni (npr. Milan je imao čak 12 isključenja).

S godinama su stvorili određeni dio simpatizera i uredno imaju svojih desetak tisuća navijača na domaćim utakmicama. Nema tu pritiska, nešto bučnija je tek omanja grupa iza transparenta North Side, a ultrasi ostalih klubova ovo gostovanje smatraju dosadnim izletom, za razliku od vrućih dolazaka kod Verone. Nedostatak atmosfere vjerojatno je dijelom i faktor što Chievo podjednako igra doma i vani. Od prošlosezonska 43 boda tako su 23 osvojili na stadionu Marc'Antonio Bentegodi, a njih 20 u gostima.

Chievo je već postao prepoznatljiv po veteranima koji još nisu rekli svoje. Da, Boštjan Cesar još igra; backup je 38-godišnjem Dainelliju i 36-godišnjem Gamberiniju, a utočište su i „odbačenim“ igračima većih klubova ili pak onima koji su u najboljim godinama karijere nekako stigli ovdje i pronašli se u mirnom okruženju s uhodanim sustavom. Kulminacija takve filozofije viđena je pretprošle sezone, kada je Chievo s prosjekom od 30.69 godina bio najstarija momčad u Ligama petice.

Gledao sam ih na gostovanju kod Genoe, gdje su startali s postavom prosječne starosti 30.45 godina, koju je opasno pomladio dvadesetogodišnji Belgijac Bastien. Jurićev sastav iznimno je skroman, pogotovo nakon što je gazda Preziosi nastavio s trendom rasprodaje svega što vrijedi, a što mu tifosi strašno zamjeraju. Zbog svega trpe igrači koji su ostali i kojima se jučer zviždalo malo-pomalo tijekom cijelog prvog poluvremena.

Nikakva Genoa, protiv Chieva koji joj ništa nije dopuštao, nekako je ipak povela u 62. minuti i stvari su se na tribinama Marassija drastično promijenile. Odjednom su domaći nogometaši dobili podršku i vjetar u leđa, kao na otvaranju sezone kada su nakratko poveli 2:0 protiv Juventusa, a razlog ponajprije leži u Ivanu Juriću, u očima navijača vjernom i odanom klupskom vojniku.

U takvoj situaciji, u utakmici koja se već u ranoj fazi sezone igra za „dvostruke bodove“, mnogi bi se gosti raspali. Ali ne i Chievo. Tek su malo modificirali svoj plan i već za desetak minuta došli do izjednačenja, a do kraja još promašili dvije-tri dobre šanse za potpuni preokret.

Baš je ta sinoćnja utakmica bila slika i prilika Chieva, posebno ovog kojeg vodi Rolando Maran. Usprkos prvoligaškom kontinuitetu, gazda Luca Campedelli zapravo je često „šarao“ s trenerima, a onda je 2014. doveo Marana. Nekadašnji branič Chieva iz osamdesetih i devedesetih godina prije ovog angažmana donio je Cataniji  osmo mjesto i rekordnih 56 bodova u jednoj sezoni Serie A.

U Chievu je naišao na drugačiju situaciju, ni približno navijačkog temperamenta i pritiska, pa niti igračkog talenta kojeg je Catania svojedobno imala s brojnim Argentincima. No u suštini sveti cilj je bio identičan.

Opstanak.

Poprilično mirni Maran stvari je doveo do perfekcije, složivši kostur momčadi oko vratara Sorrentina i stoperskog dvojca Dainelli – Gamberini, uz dopunu vrijednih igrača sustava kakvi su na aktualnom rosteru Hetemaj, Radovanović, Tomović, Cacciatore… Ako se s vremenom i dogodi poneki odlazak, redovno ga se kompenzira pojedincem istih karakteristika.

Dašak kreacije s desnog krila svojom finom ljevicom daje Slovenac Valter Birsa, a najbolji igrač je polivalentni Argentinac Lucas Castro, lijeva polušpica kada se igra 4-3-2-1 ili prednji vezni u 4-3-1-2. Još uvijek je tu i legendarni Sergio Pellissier; daleko od cvijeta mladosti, ali koji i s 38 na leđima u svojih dvadesetak minuta, kao protiv Genoe, može zadržati loptu, podvaliti je suigraču, sam se naći u šansi ili na iskustvo izvući slobodni udarac u opasnoj zoni… I dok je on sada joker, za golove je zadužen Roberto Inglese, koji je iskočio prošle sezone s deset komada na kontu.

Reagirao je Napoli i otkupio ga za isto toliko milijuna eura, ali i ostavio na posudbi u Chievu. Predsjednik Luca Campedelli obećao je nešto novaca uložiti u akademiju koja, mora se notirati, bilježi napredak. Lani su juniori u svojoj grupi završili kao drugi iza Juventusa, a 2014. čak su osvojili Primaveru. Ipak, ostaje problem kako integrirati mlade igrače u sistem kojem su već cijelo desetljeće baza prekaljeni rutineri...

Dokle Chievo ne pronađe rješenje, barem ne mora strahovati za prvu momčad. Bod tu, bod tamo, pobjeda kad je potrebno, poneki skalp (u eri Marana pobjeđivali su Napoli, Inter, Lazio, a remizirali s Juveom, Romom i Milanom) i sveti cilj je ispunjen.

Chievo možda više ne leti kao one čuvene 2001/02., ali ostali su Magarci.

Magarci koji se ne daju nasamariti, a itekako znaju kako namagarčiti druge.