A Man for all Seasons

DESETLJEĆE VJERNOSTI

Prvi do Nedodirljivog

Gostuje:
Marko Šepat

30/06/2017

U preko stotinu godina dugoj povijesti Brescia na nogometnom terenu baš i nije opravda(va)la nadimak svog grada, Lavica Italije.

Pomalo je simptomatično da je Brescia u debeloj sjeni lokalnog rivala Atalante, o kojoj smo već pisali na ovim stranicama, iako su gradovi udaljeni tek pedesetak kilometara, a Brescia je sa svojih dvjestotinjak tisuća stanovnika osjetno veća od Bergama i njegovih 120 tisuća duša. Primjerice, dok su atalantini lani uživali svoju pedeset i petu i uvjerljivo najuspješniju sezonu u Serie A, bresciani se ovoga ljeta spremaju za 60. sezonu u Serie B, po čemu su rekorderi.

Ta je razlika čak i fascinantna, no teško joj je pronaći stvarni razlog. A vjerojatno je u pitanju više njih. Nešto je do mentaliteta, a sigurno i razvijenosti dvaju gradova. Jer dok je Brescia treća talijanska industrijska zona po veličini, s jakom automobilskom i strojarskom industrijom te sjedište poznate tvrtke za proizvodnju oružja Beretta, iz Bergama su veliki pogoni s vremenom iselili. Pa je možda i logično da je jednima nogomet niže, a drugima više na listi prioriteta.

Kako god, Brescia je imala svojih lijepih nogometnih trenutaka i velikih imena. Recimo, njen su dres nosili Gheorghe Hagi i Pep Guardiola, a u njemu je nemilice trpao i Dario Hübner, prije nego što će prijeći u Piacenzu i zaokružiti svoju iznimnu priču kao capocannoniere Serie A. Luca Toni baš je igrajući za Bresciju shvatio da nije pogriješio kad je poslušao zaručnicu te nogometu dao zadnju šansu, jer će samo tri godine kasnije postati svjetski prvak, a kasnije dogurati do Bayerna, Rome, Juventusa…

Svjetski prvak je i Andrea Pirlo, rođen u Bresciji, iz koje se otisnuo u Inter da bi se lokalnom klubu vraćao na posudbu koja nije otvorila oči Nerazzurrima, ali jest Milanu. Sve ostalo je povijest.

Ipak, jedno ime ističe se iznad svih. Roberto Baggio.

Došao je na stadion Mario Rigamonti i odmah mu podario najuspješniju sezonu u povijesti, 2000/01., kada su završili kao sedmi u društvu najboljih. Baggio je u svega četiri godine natjerao Bresciju da ga pamti za sva vremena i umirovi njegovu „desetku“. Posljednju utakmicu igrao je na kultnoj pozornici San Sira; poklonilo mu se 80 tisuća ljudi, a Paolo Maldini poljubio ga je prilikom izlaska iz igre. Bio je 16. svibnja 2004. godine.

Tek petnaest dana ranije, Slovačka je postala jednom od novih članica Europske unije. Postalo je time zanimljivije i njihovo nogometno tržište, no Talijanima je puno bliža bila Slovenija, koju su počeli pustošiti. Ipak, Brescia je odlučila „skenirati“ slovačko tržište, te je zadnjeg dana kolovoza – za svega pola milijuna eura – zgotovila transfer momka koji tada nije bio ni punoljetan.

Mareka Hamšika.

Navijači Brescije tih dana bili su u neizvjesnosti. Tek se trebalo priviknuti na, potvrdit će i vrijeme, težak život poslije Baggija. Nije se tada previše marilo za 17-godišnjeg Slovaka koji može, ali i ne mora uspjeti. Kamoli da je bilo tko mogao posumnjati da će on izrasti u ikonu calcia, a pogotovo jednog kluba i grada. Doduše, 750 kilometara južnije.

Isto to nije mogao ni pretpostaviti nitko u samom Napulju tog 28. lipnja 2007. – prije evo već deset godina – kada je Hamšik osvanuo na San Paolu. Napoli se tek vratio među elitu nakon turbulentnog razdoblja kojeg su obilježili bankrot, čistilište Treće lige te dolazak novog vlasnika. Klub izgubljenog sjaja nije mogao privući vrhunske igrače i Aurelio De Laurentiis znao je da mora pronaći drugi način, želi li najprije zaraditi povjerenje okoline, a potom vratiti Napoli u sami vrh.

Alternativa je bilo ulaganje u mlade nogometaše. Iz Argentine je stigao perspektivni Lavezzi, a u Hamšika se De Laurentiis osobno zaljubio, nakon što je sezonu prije blistao na B nivou. Doveo ga je zajedno s Manninijem i Santracroceom, te Bresciji za svu trojicu isplatio gotovo 20 milijuna eura.

Mannini je uskoro pao na doping testu i zaradio jednogodišnju suspenziju, dok Santacroce nije razvio puni potencijal i izrastao u „novog Nestu“. No, Lavezzi i Hamšik bili su pogoci. Napoli se relativno brzo konsolidirao uz tek manja rezultatska odstupanja, kao 12. mjesto jedne sezone, vjerojatno i zato što je projekt bio poprilično jasan i čvrst, a trenere se mijenjalo rijetko.

Kada je Lavezziju i Hamšiku 2010. pristigao Cavani, formiran je ubojiti trio koji će već godinu kasnije vratiti Napoli u Ligu prvaka. Partenopei će uz Romu iskoristiti pad milanskih velikana, te gledajući posljednjih pet godina, činiti prvu trojku talijanskog nogometa.

Napoli će u tom razdoblju uzeti dva Kupa i jedan Superkup, pružiti neke dojmljive europske kampanje, no prepreka na talijanskom vrhu, zvana Juventus, ostat će nepremostiva. Shvatit će to Lavezzi i Cavani, pa se slomiti pod pritiskom golemih očekivanja specifične i teške sredine. Dignut će sidro, a utjehu pronaći u trofejima i katarskim milijunima. Gonzalo Higuain bit će tek kratkotrajni melem za napoletane, jer nožem u leđa zadat će im još bolnije rane. I nove, i nove, i nove… Golovima protiv njih, a naposljetku uzdignutim Scudettom u bianconero dresu.

Sve to iz prve ruke gledao je Marek Hamšik, momak ekscentrične frizure i brojnih tetovaža, zbog čega biste ga na prvu vezali i s nekim drugim stereotipima o nogometašima. No on se pokazao drugačijim. Dok su razne zvijezde odlazile, a nove dolazile, dok se klub penjao, malo-malo poskliznuo pa opet uspravio, jačala je njegova povezanost i vjernost Napoliju.

„Kada pobjeđujete ovdje, to je bolje nego pobjeđivati bilo gdje drugdje na svijetu. Jer ovdje ne pobjeđujemo samo kao igrači. Ovdje pobjeđujemo kao grad, kao ljudi. I zato je to tako posebno.“

Riječi koje same po sebi imaju težinu, a posebno ovih dana kada se jedan mladić, slučajno rođen u Napulju, a navodno zaljubljen u Milan čiji je grb u svakoj prilici ljubio, preko noći predomislio i odbio ugovor na San Siru. Gigi Donnarumma tim potezom našao se pod neviđenom paljbom, baš kao i njegov zastupnik Mino Raiola.

Iako se grozim raznih raiola, oni su tu, dio nogometa, bespovratno su ušli i teško da će ikada izaći. Kakvi god bili, vjerujem da je u konačnici sam igrač taj koji odlučuje. Jer tom istom Raioli, koji ga je usmjeravao prema Juventusu i(li) brojnim premierligaškim interesentima, Marek Hamšik je otkazao suradnju.

„Imam sve što trebam u Napulju i Italiji. Nogomet mi je važan, a biti deset godina u Napoliju je jedna od najvećih časti u mom životu. No ovdje sam ostao tako dugo zbog nečega važnijeg od nogometa. Zbog toga što sam dio zajednice, dio obitelji, koja će zauvijek imati posebno.“

Dva puta Slovaku su radi Rolexa na ruci kriminalci uperili pištolj u glavu, a jednom su mu opljačkali i trudnu zaručnicu. I dok bi drugi momentalno okrenuli broj Raiole u potrazi za izlazom, kajući se povećanjem neke buduće provizije, Hamšika ni to nije natjeralo na odlazak iz Napulja.

Nije otišao niti nakon finala Kupa 2014. godine, u kojem je Napoli pobijedio Fiorentinu, ali uoči kojeg se odvijala prava drama. Dvije navijačke skupine „potpomognute“ huliganima Rome i Lazija, cijelog dana divljale su po rimskim ulicama, po ključu „svatko protiv svakoga“.

27-godišnji Ciro Esposito iz Napulja tom je prilikom propucan; završit će u komi i pedesetak dana kasnije preminuti, pa je vođa Napolijevih ultrasa Gennaro De Tommaso na samom stadionu pod prijetnjom novog nasilja naprosto (za)branio da utakmica započne.

Genny Zlotvor, zajebani sin poznatog mafijaša iz klana Camorra, pred očima 80 tisuća gledatelja i milijunske TV javnosti, tako se otvoreno rugao cijeloj državi i prestrašenom premijeru Matteu Renziju, koji je i sam bio prisutan u loži Olimpica.

Jedina osoba koja ga je mogla smiriti bio je Hamšik.

„Da je umro ne bismo igrali, ali garantiraju nam da nije umro. Kunem se svojim obrazom. Cijeli napad nema veze s navijačima, u pitanju su neki drugi razlozi.“

Napolijev kapetan uspio je razuvjeriti jednog od lidera Curve A. Genny je popustio i signalizirao da finale može početi. No za kraj je uputio Hamšiku nimalo ugodne riječi:

„U redu. Ako ti ulažeš svoj obraz, ulažem i ja svoj. Ali svi znamo tko smo i gdje smo.“

Ostao je i nakon toga. Jednostavno, grad koji ti se svidi ili ne svidi, kojeg voliš ili mrziš, ta još luđa država unutar lude države, prirastao je srcu Slovaku iz Banske Bistrice i zavolio ga je usprkos svim njegovim manama. Tu je već puno desetljeće, na putu da postane igrač s najviše nastupa u Napolijevoj povijesti, na dva gola da dostigne Diega Maradonu na listi najboljih klupskih strijelaca.

Bio trener Reja, Donadoni, Mazzarri, Benitez ili Sarri; bio sustav 3-5-2, 4-2-3-1, 4-3-1-2 ili 4-3-3, Marekiano je uvijek tu. U vrhu napada, na krilu, kao polušpica, box-to-box veznjak…

„Hamšik nije top šampion, ali je nezamjenjiv. Igrači takvih karaktera ne smiju se prodavati“, savršeno je Hamšika opisao Gino Corioni, bivši predsjednik Brescije.

Dolaskom Maurizija Sarrija, pod kojim Napoli igra pozicijski i vjerojatno najljepši nogomet na Apeninima, Hamšik se spustio na lijevu stranu veznog reda i lani odigrao najefikasniju sezonu. Zabio je četrnaest golova, namjestio dvanaest, a pored svega stvorio je najviše šansi iz igre (77) i imao uvjerljivo najviše uspješnih dodavanja u posljednjoj trećini (831) u cijeloj ligi.

Može se reći da u 30. godini Hamšik igra najbolji nogomet karijere. Hoće li biti dovoljno da probudi erupciju podno Vezuva kao ona dva puta s krajem 80-ih, teško je reći. Ali Napulj zna - sa Scudettom ili bez - Marek Hamšik je njegov drugi sin.

Ili, zvuči ljepše i jače, prvi do Nedodirljivog.

Starac i more