One Nation Under Treason

FENIKS

Fulhamovo proljeće pod Magičnim Mađarom

Gostuje:
Marko Šepat

23/06/2017

Posljednjih godina, nemajući svog favorita u Ligi prvaka, redovito sam simpatizirao Cholov Atletico. Te 2009/2010 u Kupu Uefa, zapravo tada premijerno pod nazivom Europska liga, dileme nije bilo. Natjecanje koje je u međuvremenu došlo na rub besmislenosti, te je sezone imalo svoju draž.

Zbog Fulhama.

Šesta, sedma ili osma londonska momčad, ovisi koje "parametre" uzimate u obzir; klub bez trofeja u sto trideset i osam godina povijesti, tog je proljeća 2010. proživljavao bajku. Startali su godinu ranije, kasnog srpnja u Litvi. S ukupnih 6:0 izbačena je Vetra, a onda u playoffu i Amkar iz Perma za ulazak u grupnu fazu. Tamo su završili kao drugi iza Rome, a ispred Basela, kojeg su u odlučujućem zadnjem kolu u gostima svladali s 3:2.

Nitko nije mogao ni sanjati da je to bila tek uvertira "Fulhamovog proljeća". Na startu nokaut faze izbačen je branitelj naslova Šahtar, a osmina finala nosila je veliki Juventus. Poraz 1:3 u Torinu i Trezeguetov gol u gostima već u drugoj minuti; djelovalo je kao Fulhamovo pomirenje s realnošću. No, Fulham je okrenuo Juve na 4:1 u, reći će Cottagersi bez imalo dvojbe, najvećoj utakmici na njihovom stadionu ikada.

Craven Cottage, tradicionalno zdanje obale Temze i izvorno lovački dom s poviješću dugom tri stotine godina, tog je proljeća 2010. bio uistinu posebno mjesto. Gledajući Fulham četvrtkom navečer imali ste osjećaj kao da vas je netko vratio u sedamdesete ili osamdesete. Dok su momci koje je vodio Roy Hodgson na terenu lomili renomirane rivale, publika je odbacila komfor i udobne stolice, pretvorivši tribine u stajanja i bodreći svoje na nogama. Potpuni dojam zaokruživala je činjenica da je Fulham, raspoređen u klasičnih 4-4-2, bio momčad bez istinske zvijezde, služeći poput antiteze svim ostalima.

Schwarzer je pružao sigurnost među vratnicama, Hangeland je tih godina kotirao kao stoper koji bi mogao napraviti lijepu premierligašku karijeru, Dempsey je bio odavno prepoznati i provjereni američki lisac, a dotad malo poznati Bobby Zamora prometnuo se u prvog golgetera. No izuzev Dannyja Murphyja i Damiena Duffa, iza kojih su bili boravci u Liverpoolu odnosno Chelseaju, svi su fulhamovci te sezone igrali nogomet karijere. Potvrđuje se to i iz današnje perspektive, jer ozbiljnije se probio tek Chris Smalling; tada mlađahan i slabo korišten.

Pod nevjerojatnom sinergijom terena i tribina, nakon Šahtara i Juvea, pali su i Wolsburg te HSV. Protiv potonjih, u polufinalu, Fulham je po tko zna koji puta potvrdio izniman karakter. Nakon 0:0 u Hamburgu, vodio je HSV u Londonu golom Petrića, da bi Fulham u posljednjih 20 minuta izveo preokret na 2:1.

Gol vrijedan plasmana u finale, koje je značilo povratak u Hamburg na Nordbank Arenu, zabio je Zoltan Gera.

Ironično, u odlučujućoj utakmici Fulhamu je na kraj stao Atletico Madrid, a Gera vjerojatno i danas sanja 54. minutu kada se na 1:1 sjurio sam prema De Gei kada mu je lopta pobjegla s noge…

Gera je na Craven Cottage stigao tiho, bez odštete i praktički na stražnja vrata. Ne toliko visok koliko žgoljav; dugih, tankih nogu, bljedunjava lica i prosječne frizure, bio je tip kojeg biste lako mogli zamisliti - onako obučenog "po mađarski" u maslinaste hlače "na peglu" i narančastu košulju – kao kakvog činovnika iz Pešte. Svakako, zaista teško kao nogometaša, i to vrlo dobrog.

Dugo su tako rezonirali i Englezi. Znali su za Geru iz West Bromwicha, no tako jednostavan pa i dosadan, bio im je nezanimljiv. Baš ta jednostavnost krasila je Gerinu igru.  Nije imao baš nikakve fizičke predispozicije; tek odličan šut i dobru igru glavom, ali prije svega iznimnu nogometnu inteligenciju. U WBA-u je najčešće igrao na krilu, da bi u Fulhamu sjajno "sekundirao" golgeteru Zamori.

Iz drugog plana, svojim brojnim pogocima tog je proljeća 2010. natjerao engleske novinare da se konačno zapitaju tko je taj običan tip iz tamo nekog Pečuha.

A onda su, van svih očekivanja, dobili ekskluzivu.

"Kada sam bio mlad, bio sam u uličnoj bandi. Pušio sam, opijao se, čak i koristio droge", šokirao je Gera prvim javnim priznanjem o svojoj mračnoj prošlosti.

"Stalno smo bili u kasinu. Naravno, tamo ne biste smjeli ići kao mlađi od 18, ali mi smo imali svoje veze i znali se snaći."

Bile su to osamdesete; u Mađarskoj je životni standard počeo opadati zbog svjetske recesije, na koju komunizam nije mogao odgovoriti, a i njemu se samom bližio slom. Država se nalazila u limbu i perspektiva je bila u najmanju ruku mutna…

"Razmišljao sam tada o smislu života. Vidio sam se kao kriminalac, to sam želio postati. Zbog ulice sam čak odbacio nogomet na četiri-pet godina."

Gera je u bandu upao kao dječačić od 11-12 godina. Sve ozbiljniji period samouništavanja presjekli su roditelji - pečuški poštar i radnica lokalne pivovare - koji su destruktivnog sina odveli u Evanđeosku pentekostnu crkvu…

"Otac me odveo u crkvu. Isprva sam to odbacivao, izmotavao se, stalno se vraćajući na isto mjesto i istim ljudima."

Mađarska je inače unazad poprilično redovito visoko na negativnoj listi država po broju samoubojstava. Za prosječnu stopu 19,1 suicida na 100.000 stanovnika kažu da su dva glavna razloga: jedan je jednolični pejzaž koji dovodi do depresije, a drugi kalvinističko učenje o predestinaciji. Kalvinisti naime vjeruju da je Bog već odredio tko će se spasiti, a tko će propasti. Prevedeno, ako ti ne ide u životu, znači da si predodređen za pakao.

Iako je Evanđeoska pentekostna crkva također spada pod okrilje protestantizma, njeno vjerovanje je ipak nešto drugačije nego kod kalvinista. Možda i srećom po Zoltana.

"Nakon nekog vremena, počeo sam proučavati Bibliju i vjerovati. Pokajao sam se svojih grijeha i prihvatio Isusa Krista kao svog spasitelja."

Nakon što se odmaknuo od ceste, Zoltan se odlučio vratiti nogometu. No godine opijanja, pušenja pa i korištenja drogu, učinile su svoje na njegovom krhkom tijelu.

"Kad sam se vratio nogometu, isprva nisam mogao trčati. Svakih dvadeset minuta bi se morao zaustaviti i staviti hladne obloge. Boljele su me noge i kosti… Liječnik mi je također rekao da su moja prsa nejaka, da ću teško ikada zaigrati kao profesionalni nogometaš."

Nije odustao. Trenirao je naporno, po nekoliko sati dnevno. Šansu mu je pružio drugoligaš Harkany, ugrabio ju je, pa ubrzo zaigrao prvoligaški nogomet za rodni Pečuh. S 21 godinom stigao je poziv slavnog Ferencvaroša, a 2002., godinu dana nakon što ih je iz kvalifikacija za Ligu prvaka izbacio i splitski Hajduk, i debi u mađarskoj reprezentaciji.

"Shvatio sam da je vjera najvažnija stvar. Ona je promijenila i spasila moj život. Bez nje, bio bih mrtav ili završio kao narkoman."

Preporođeni Gera nije se zaustavljao, a 2004. godine došao je do ostvarenja sna. Usprkos suprotnim liječničkim prognozama zaradio je transfer na vrhunski nivo, u West Bromwich Albion. Tamo će provesti četiri sezone; po dvije u Premierligi i Championshipu, te od anonimnog Zolija postati omiljeni "Zolly", kao jedan od prvih idola kluba koji je u međuvremenu izrastao u respektabilnog i stalnog sudionika najjače lige svijeta.

Uslijedit će tri sezone u Fulhamu, gdje je tog proljeća 2010. s 30 na leđima igrao najzreliji nogomet karijere, rušeći Šahtar i HSV ili s dva gola veliki Juve one povijesne večeri na Craven Cottageu. Kasnije će još jednom obući dres West Broma, a onda se 2014. godine, nakon punog desetljeća na Otoku, vratiti u domovinu.

Lani je Fradi odveo do titule, prve poslije dvanaest godina suše, a potom je Mađarsku pogurao na Europsko prvenstvo, prvo veliko natjecanje nekoć slavne nogometne nacije nakon dugih trideset godina. U Francuskoj je njegov gol proglašen najboljim na Euru, a Gera je Mađare vodio do osmine finala, igrajući na rutinu i inteligenciju dubokog playmakera, uz kojeg je mladi Adam Nagy ispao jedno od igračkih otkrića prvenstva.

U netom završenoj sezoni Ferencvaroš je izgubio naslov i predao ga Honvedu, a Mađarska je prije dva tjedna, bez Gere u sastavu, u Andori doživjela jedan od najsramotnijih poraza u svojoj povijesti.

Nastup na Mundijalu tako neće biti kruna neobične karijere ovog običnog junaka, ali Zoltan Gera je svoju najveću bitku ionako davno izvoljevao…


Starac i more