Trofej ili smrt

UNICO GRANDE AMORE

C'e solo un Capitano: Priča o Tottiju i jednom anonimnom pozivu

Gostuje:
Marko Šepat

26/05/2017

Obična je večer u prosječnom stanu prosječne rimske obitelji Totti. Njihov kvart, San Giovanni, buran je i nemiran, ali oni žive prosječno pa čak i solidno. Majka Fiorella, domaćica, taman dovršava večeru, a otac Lorenzo, bankovni službenik, lista Il Messaggero.

„Enzo, ugasi TV ili barem stišaj, ako već čitaš novine“, zapovjednički suprugu naređuje Fiorella, pa se u istom tonu obraća djeci:

„Riccardo, Francesco, annamo a magnà!“

Andiamo a mangirae inače kažu Talijani za idemo jesti, ali Rimljani su nešto drugačiji. Pa tako i njihov sleng.

Prije poziva na objed, Riccardo i Francesco u zajedničkoj sobi bavili su se matematičkim zadacima. Preciznije, stariji brat podučavao je mlađeg. Njih dvojica bili su ujedno i najbolji prijatelji, a znao je Riccardo da će dobiti i nešto lira za izlazak… Istina, bilo je mučenja s Francescom koji nije volio učiti, a pogotovo mu je bila mrska matematika. Kompromis je bio, umjesto krušaka i jabuka, u jednadžbama koristiti golove koje je 13-godišnjak već opasno zabijao.

Četveročlana obitelj u trenu se našla za stolom, kad ih prekine zvuk zvona. Otac Enzo ustao je i za par trenutaka vratio se u blagovaonicu s dva gospodina u odijelima i aktovkama u ruci.

„Dobra večer, izvolite“, kazala im je Fiorella, ta energična žena srdačnog karaktera.

„Signora, dobra večer, stižemo iz Milana…“, izustio je jedan, na što se Fiorelli počeo gubiti osmijeh s lica.

Ta rođena i ponosna Rimljanka nije bila odveć blagonaklona prema sjevernjacima. Ili je s njima bila oprezna. U svakom slučaju, smatrala ih je prepotentnima.

„Recite, što hoćete?“, izustila je ovaj put hladno.

„Gospođo, mi smo predstavnici AC Milana. Voljeli bismo s vama i suprugom razgovarati oko vašeg sina.“

„Što s njime?“

„Htjeli bi da prijeđe u Milan. Eto, ovdje imamo našu ponu…“, nije stigao ni dovršiti rečenicu, a kamoli predstaviti ponudu onaj hrabriji od milanskog dvojca.

„Ne, ne, ne… Ne dolazi u obzir!“, jasno i glasno poručila je Fiorella.

„Ali gospođo…“, pokušali su Milanezi.

„Hvala, ali ne hvala. Moj Francesco ne ide nikuda! On nikada neće napuštati svoj grad. Enzo, pitaj gospodu hoće li ostati na večeri ili odlaze“, pogledala je prema suprugu.

Nije pritom tražila njegovu podršku. Ona je bila glavna i ona je svoje rekla. Samo je željela na sjevernjačku prepotentnost odgovoriti rimskom. Enzu nije preostalo ništa, nego okrenuti se (neželjenim) gostima, slijegnuti ramenima i zaželjeti im sretan put.

Tako nekako započela je priča o rimskom dječaku koji će zbog odanosti svom klubu i gradu izrasti u legendu. Sam Francesco Totti, već kao vrhunski nogometaš, često će je prepričavati:

„Bilo je teško odbiti Milan. Dobili bismo puno novaca. Cijela moja obitelj. Ali tog dana majka me je naučila lekciju. Dom je najvažnija stvar u čovjekovom životu“, napisat će Totti u kolovozu prošle godine, mjesec dana prije 40. rođendana.

Odbijanje Milana nije jedini potez kojim je Fiorella Totti dala Romi najvećeg igrača u povijesti. Manje je poznato da je njen Francesco tek koji mjesec kasnije trebao u Lazio. Bio je tada član akademije Lodigiani, a taj maleni rimski klub obećao ga je Nebeskoplavima. Međutim, familija Totti bila je obojena crveno i žuto.

„U mojoj obitelji bila je samo jedna opcija. Nažalost, svog djeda nikada nisam upoznao, jer je umro kada sam bio baš mali. Ali u naslijeđe mi je ostavio sjajan poklon. Djed Gianluca bio je fanatični navijač Rome. Tu ljubav prenio je na mog oca, a ovaj na brata i mene. Roma je dio naše familije, ona je u našoj krvi i našim dušama.“

Nakon što su dva velika kluba zagrizla te dobila glatke odbijenice, Roma je shvatila kako pred nosom ima očito zanimljivog  talenta. Zahvaljujući majčinom „hvala, ali ne hvala“ Milanu i „nema šanse“ Laziju, Francesco je konačno dobio poziv kluba čije je utakmice posjećivao s ocem i bratom, a čija mu zvijezda, Giuseppe Giannini, bio dječački idol.

Već tri godine poslije Totti će osvanuti na terenu sa čovjekom čije je poteze upijao i čiji su mu posteri krasili sobu. Vujadin Boškov uvest će tog 28. ožujka 1993. godine na gostovanju kod Brescije jednog 16-godišnjaka, ni ne sluteći da će time odrediti povijest jednog grada i kluba.


Caput mundi, Ili Prijestolnica svijeta, Rim je grad bogate i burne prošlosti, u kojoj je na neki način ostao i zarobljen. Sjever ga je prestigao u gotovo svakom smislu, pa tako i nogometnom. Roma, osnovana upravo da parira bogatim sjevernjacima, tijekom devedeset godina duge povijesti uzela je svega tri naslova prvaka.

Zarobljenost u slavnoj prošlosti i život u krhkoj sadašnjosti imale su utjecaj i na klub, bacivši Romu u okove opsesivne ljubavi njenih navijača. Epilog je posebna nogometna sredina, u kojoj opsesija još više raste što je razočaranje veće. Nešto slično kao u Napulju, Marseilleu, Solunu… Rim nije ništa drugačiji, ali kao i drugi, ima svoje specifičnosti.

Rimska, ili bolje Romina specifičnost jesu domaći igrači kao kapetani i predvodnici. Bandiere, rekli bi Talijani. Premda je Giannini prvi nazvan „Princom Rima“; kao što je on bio Tottiju, tako je i njemu bio Agostino Di Bartolomei. Upravo s njime započela je ta jedinstvena priča o liderima Rimljanima i romanistima. Priča koja je, unatrag trideset i više godina služila i kao svojevrsni obrambeni mehanizam. Moralna satisfakcija i utjeha, u trenucima kada bi drugi podizali trofeje.

Di Bartolomei je 1983. donio Romi Scudetto, a iduće godine zamalo Kup prvaka. Usred Olimpica uspješniji je pri izvođenju jedanaesteraca bio Liverpool. Ubrzo je iz Rima potjeran u Milano, što mu je dodatno produbilo depresiju od koje je dokazano patio. Na desetu godišnjicu Rominog poraza u europskom finalu omiljeni Ago počinio je samoubojstvo, pucajući si u srce.

Još prilikom njegova odlaska iz kluba, u Agove kopačke, „desetku“ i ulogu kapetana uskočio je Giuseppe Giannini. Bio je sjajan nogometaš, no nikako nije uspijevao odvesti Romu do još jednog naslova. Pritisak je rastao, a raznim trenerima nije odgovaralo što je diranje u Gianninija predstavljalo udar na Romu i u srce njene najvjernije Curve Sud. Ipak, presjekli su čelnici, te ga 1996. potjerali u Sturm iz Graza.

U oba navrata Romini navijači bili su protiv tjeranja legendi koje su na stražnja vrata šutnula dva inače najomiljenija klupska predsjednika, Dino Viola i Franco Sensi. Boljelo je romaniste što je Giannini završio u austrijskoj provinciji, a Di Bartolomei tragično. Ipak, stizala je utjeha - Francesco Totti.

Zdenek Zeman bio je trener kod kojeg je dobio broj 10 na leđima i kapetansku vrpcu oko ruke. Počeo je izrastati u ozbiljnog igrača. Kulminacija je, dakako, bila sezona 2000/01. Capello na klupi, nekoliko pravih suigrača i Totti je uspio u onome u čemu njegov dječački idol nije – donio je Romi Scudetto!

Perspektiva je tada izgledala svjetlo, no ne zadugo. Prepotentnost, temperament i strast počeli su padati u plahost i autodestruktivnost. Romu je pogodila surova stvarnost. Gazda Sensi jednostavno financijski nije mogao parirati gazdama klubova sa sjevera; otišao je Capello, uslijedio je egzodus najboljih igrača i Roma je tri godine nakon naslova mijenjala četiri trenera u jednoj sezoni.

Jedina konstanta bio je Totti. Odbijao je sve moguće ponude, a u nekoliko navrata i najveći svjetski klub, Real Madrid. Već tada postalo je izvjesno da će za sva vremena poslušati majku Fiorillu, a najbolje od njega tek je slijedilo. Luciano Spalletti preuzeo je Romu 2005. godine. Blagajna je bila prazna, ali dotad poprilično anonimni trener i sjajni taktičar iz Toskane uspio je – da oprostite - od govana napraviti pitu.

Pod njime, Totti je igrao možda najbolji nogomet karijere i pokazao kakav je šampion. U veljači 2006. godine, usred Romine velike serije pobjeda, Vanigli iz Empolija krvnički ga je faulirao. Dijagnoza: slomljena fibula. Šok za Romu, šok za Italiju. Svjetsko prvenstvo je pred vratima, a prve prognoze govorile su da je Totti „out“ barem pola godine.

Skrpao se za tri mjeseca pa na svježinu, rutinu i klasu, brojnim asistencijama i važnim penalom Australcima odveo Italiju do svjetskog naslova. Svjestan vlastite moći, nakon toga se zahvalio reprezentaciji, odlučivši se posvetiti Romi.

Mirisao je nešto veliko.

Iduće sezone postao je Zlatna kopačka, kao lažna devetka u atraktivnih Spallettijevih 4-6-0. Roma je tih sezona parirala, koliko je mogla, financijski i logistički moćnijem Interu. Uzela je i neke naslove u Kupu i Superkupu, dva puta igrala četvrtfinale i jednom osminu finala Lige prvaka, pobjeđivala Real, Chelsea, Lyon, Man United… Međutim, novaca za iskorak nije bilo.

„Jedino zbog čega žalim je što nisam osvojio Ligu prvaka s Romom“, priznao je jednom Totti.

U sezoni 2008/09 finale se igralo u Rimu. Prepotentni i temperamentni, Rimljani su uvjerili sebe da je to sudbonosna sezona. Nije bila. Ispala je Roma na startu nokaut faze, stvarno nesretno na penale od Arsenala. Souleymane Diamoutene, Simone Loria, Filipe Gomes… bili su neki od „poluigrača“ u zapisniku koji su samo potvrđivali koliko je Roma „švorc“.

Dodatni problemi nastali su smrću Franca Sensija. Klub je preuzela kćerka Rosella Sensi, koja nije bila kapacitet za takvo što, posebno ne u situaciji kada financijskim dubiozama nije bilo kraja. Roma je uskoro postala vlasništvo banke, Rosella se skrivala, a klub je pred novinarima branio Totti.

O mnogim detaljima iz Tottijeve karijere, poput toga, zapravo se nezasluženo malo zna. Kao recimo o tome da je praktički bio sportski direktor prije Sabatinija ili sada Monchija, „žicajući“ SMS-ovima nogometaše da dođu u bankrotiranu Romu. Ili da baš nijedan od suigrača, a tijekom 25 godina imao ih je na stotine, niti jednom nije rekao ni „a“ protiv njega. Čak ni po odlasku iz Rima. Hvalili su ga svi, od Johna Arnea Riisea do zadnjeg prolaznika Adriana Pita…

Jednom je čak anonimno, u jeku tko zna koje krize u Romi, nazvao rimsku radio postaju. Jednu od njih preko dvadeset, koje i danas imaju svakodnevne emisije koje se opsesivno bave Romom.

 „Ja uvijek imam posebne emocije kada igra Roma“, poručio je bijesnim i isfrustriranim navijačima.

Tračak nade pojavio se, činilo se, prije šest godina. Pomalo ironično, Roma je postala prvi talijanski klub u vlasništvu stranaca. Imali su Rimljani osjećaj grižnje savjesti kada su predavali klub u ruke Amerikanaca, ali… Premda posrtaji i porazi Rome za njih imaju tu neku opsesivnu draž, i dalje su čarobniji uspjesi i pobjede.

Thomas DiBenedetto bio je „prijelazno rješenje“ na godinu dana, prije nego što će klub prodati Jamesu Pallotti. Taj američki biznismen talijanskog podrijetla najavio je podizanje Rome na svim razinama, te uspon na talijanski i europski vrh.

U šest godina Roma nije osvojila ništa. Promijenila je šest trenera i nekoliko cijelih momčadi. Istina, otežala je Pallotti rimska opsesija Romom, no prije svega američki stil koji u europskom nogometu teško prolazi. U Vječnom gradu -nikako.

Pallotta klub vodi preko videokonferencije, zavaljen u svoj udobnu fotelju u super luksuznom uredu u Americi. U Rimu se obično pojavljuje u svibnju kada ga zanima završna računica. Točnije, hoće li Roma dobiti 80 milijuna eura od Lige prvaka ili će u rezove. Neke dugove je sanirao, ali nešto znatnije nije uložio. Kolokvijalno rečeno, bitno je samo da se lova vrti.

Usprkos korijenima s juga Italije, za Pallottu su tradicija, identitet pa ako hoćete i romantika, strani i(li) banalni pojmovi. Za njega je svetinja korporativizam i iako nije neki zlikovac iz filmova, činjenica jest da mu Totti predstavlja problem i da ga se želio riješiti od prvog dana.

Metodama sličnima koje smo gledali i u Hrvatskoj, Pallotta je najprije uz gradske i policijske vlasti protjerao s tribina najžešće navijače. I kako to biva kod ultrasa, uvijek nepopularni bojkot oslabio je grupu i doveo do njenog razjedinjenja.

Totti nije ni tražio njihovu pomoć. Odlučio je šutjeti odnosno pričati na terenu, no Pallottu nije smekšalo niti što je, nakon svoje 35. godine, zabio 50-ak pogodaka i donio direktno 80-ak ligaških bodova. Lani su ga inat i golovi u finišu sezone, pred očima gnjevnog Rima i svjetske javnosti, spasili od egzekucije. No ona je sada postala neizbježna.

„Želimo Tottija s nama. Čekamo njegovu odluku. Rekao mi je da je sada prioritet završnica prvenstva i plasman u Ligu prvaka. Time nam je svima pokazao da je Roma važnija od svih nas“, prenio je Monchi što mu je Totti kazao, i to nakon što ga je sam „umirovio“ na press konferenciji nekoliko dana po dolasku u klub.

Mnogi su bili uvjereni da nova izjava novog sportskog direktora znači Tottijev nastavak, ali Kapetan se javio prije nekoliko dana. I objavom da je stvarno došao kraj rastužio sve navijače. Njegov ovakav, naprasni odlazak, ostat će Romina mrlja.

Jer 25 sezona, 785 nastupa i 307 golova u jednom dresu, nešto je što ćemo općenito u nogometu teško ponovo vidjeti. A još teže ćemo doživjeti jednog nogometaša, k tome vrhunskog, da anonimno naziva radiju postaju sa smirujućom porukom opsesivnim, bijesnim i frustriranim navijačima.

„Ja uvijek imam posebne emocije kada igra Roma.“

 

Starac i more