Kings of Nothing

SHANKLEY ILI SAHIN?

Trofej ili smrt

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

25/05/2017

„Neki ljudi vjeruju da je nogomet pitanje života ili smrti. Osobno sam vrlo razočaran takvim razmišljanjem; uvjeravam vas, stvar je puno važnija od toga“.

Riječi su to – doduše, citat često varira uz jednaku poantu - legendarnog Billa Shankleyja, koje je on izrekao u intervjuu za ispostavu engleske ITV televizije prije gotovo točno trideset i šest godina. Zaista, „stvar“ je često na granici nekakve transcedentalne razine shvaćanja, gdje za mnoge nogomet prestaje biti sport, pa čak i život. Nogomet je njima kudikamo više od pišljivih stvari koje „more smrtnike“, poput pitanja o životu ili smrti.

Međutim, o smrti čovjek često ne razmišlja dok ne dođe u izravan doticaj s njom. Ona je sastavni dio životnog ciklusa, ali onaj s kojim se tek periodično susrećemo na nekakvoj iskustvenoj razini, prvotno najčešće kroz smrt omiljene zlatne ribice ili nekog ljubimca koje roditelji kupe djeci, kako bi se na praktičan način naučili nositi s gubitkom u životu. Ipak, lako je banalizirati pitanje smrti ukoliko se sami ne morate suočiti oči u oči s njom. Nažalost, mnogi nesretni ljudi u Manchester Areni zamijenili su provod na koncertu upravo naglim suočavanjem sa konačnom sudbinom, kao i mnogi prije njih, diljem svijeta.

Koliko god potresno zvuči bilo kakvo klasificiranje ili proučavanje metode napada kada su u pitanju civilne žrtve, napad na Manchester Arenu spada pod klasični obrazac terorističkog djelovanja. Moderni, nekonvencionalni oblici ratovanja usmjerili su tok napada na civilne žrtve, čime se stječe puno veća razina publiciteta i postiže puno bolji efekt u očima onih koji takve monstruozne stvari mogu izvesti. A nažalost, publicitet je jedna od temeljnih motivacija iza ovakvih stvari. Igrom slučaja, ovaj napad je – ne znamo još namjerno ili ne, ali prije ne nego da – ponovno utjecao na nogomet, postavivši ga kao medij između života i smrti, ali nažalost na drukčijoj semantičkoj razini od one koju je u svojoj legendarnoj izjavi pokušavao servirati gospodin Shankley.

Isprepletenost terorizma i sporta nije ništa novo. Tehnološkim napretkom sredinom 20. stoljeća, koji je omogućio pojavu globalnih prijenosa uživo, grupacije željne instantnog dolaska u fokus javnosti – poput terorističkih organizacija – dobile su sasvim novi poligon za promociju. Prvi takav slučaj u masovnom prijenosu zabilježen je na Olimpijskim igrama 1972. godine u Munchenu, kada je palestinska grupacija zvana „Crni Rujan“ upala u Olimpijsko selo i usmrtila jedanaest izraelskih olimpijaca te jednog njemačkog policajca u sklopu talačke krize. Jim McKay, novinar američke ABC televizije, koja je umjesto izvještavanja o najvećem sportskom događaju na planetu morala izvještavati uživo o tragediji, u prijenosu je izjavio iduće:

„Moj je otac znao reći da su čovjekove najveće nade, kao i najveći strahovi, rijetko ostvareni. Izgleda da su svi životi ovdje izgubljeni“.  Olimpijske igre, kao i sport u globalu, više nije bio isti.

Porast terorističkih aktivnosti na tlu Europe neminovno je morao utjecati i na sport koji prema Shankleyju nadilazi sfere života i smrti. Događanja pred pariškim Stade de Franceom, kao i oni uoči prve četvrtfinalne utakmice ovosezonske Lige prvaka između Borussije Dortmund i Monaca – makar se taj napad na kraju profilirao u potpuno drugoj sferi pojma terorističke prijetnje – dovele su razaranje i smrt pred oči i najprostijeg konzumenta u srcu Europe, i to u prime timeu. Smrt, koja ga za razliku od silnih izvještaja iz „zabačenih“ kutaka planete, koja obično prođu popraćena perifernim vidom, diraju na osobnoj razini. Jer, ovo je zbilja mogao biti „on“, dok su do sada isključivo stradali „oni tamo negdje“.

Još jedan nusproizvod globalizacije je i intenzivna komercijalizacija nogometa. Tržišna hiperinflacija dovela je do apsurdne količine novaca koje se vrte oko transfera, plaći i isplaćenih provizija igračima te njihovim legalnim zastupnicima. Nogometaši dakako odavno više nisu prekarni radnici, već su i oni prosječni među njima postali milijunaši zahvaljujući grotesknim ciframa koje u domino-efektu utječu na čitavu financijsku piramidu. U kombinaciji s idealiziranjem i marketinškim „brendiranjem“ nogometaša kao pop-ikona, zašli smo u još jednu nišu modernog društva.

Nogometaši su prestali biti ljudi.

Nakon što je pomahnitali bankovni mešetar u Dortmundu na poprilično neuobičajen način i srećom bez tragičnih posljedica pokušao utjecati na tržište dionica, svijet je obišao intervju Borussijinog Nurija Sahina koji je nakon utakmice protiv Monaca dao norveškoj Viasat Sport televiziji.

„Vidjeli smo takve stvari na televiziji mnogo puta, ali to je uvijek bilo daleko od nas (...) Znam da je nogomet vrlo važan; mi (igrači, op.a.) volimo nogomet  i patimo zbog nogometa. Znam da zarađujemo mnogo novca i živimo privilegiran život, ali smo ipak ljudi. Postoji mnogo više na ovom svijetu od nogometa, a sinoć smo to i osjetili“, grogirano iskren bio je Sahin. Neki će reći „i bogati plaču“, ali bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada je vanjski faktor senzibilizirao javnost da su nogometaši, sistemu i stanju računa unatoč, na kraju dana – samo ljudi. Kao što je to i sam Sahin shvatio kada su ga zabrinuti žena i dijete dočekali živog i zdravog na kućnom pragu po povratku s utakmice; privilegija koju mnoge obitelji nisu imale u sličnim situacijama.

Shankleyjeva teza dobila je mračan i realističan zaokret.

Uoči sinoćnjeg finala Europske lige mnogi su povezali napad u Manchesteru s tom utakmicom u Stockholmu, također poprištu nedavnog terorističkog napada. Ne zato što postoje jasne indicije da je napadač htio dodatno potencirati situaciju tako što je napad izveo u gradu koji je igrom slučaja dom jednom od dvaju finalista, već zato što su vjerojatno na neki način pokušali potencirati ideju da su i ti ljudi, bez obzira na činjenicu da se za njihove usluge plaća deveteroznamenkasti iznos odštetne cifre eura, na kraju dana – samo ljudi. Dobar dio mainstream medija u najavi utakmice provlačio je ideju da Manchester United „igra za žrtve napada“, vjerojatno kroz patetiku pokušavajući provući tu ideju o korelaciji igrača s „običnim ljudima“ koji su nastradali. Međutim, upravo tu se krije glavna zamka pogrešne i jeftine konstrukcije ideje nekakve društvene solidarnosti.

Izolirajmo sada razinu privilegiranosti nogometaša o kojoj je i sam Sahin progovorio kada se igrom slučaja našao u užasu koji ne bira socioekonomsku pozadinu žrtve. Njihov je posao osvojiti turnir, kao što je to uostalom i posao njihovim protivnicima, koji se eto, valjda srećom (ili u ovom kontekstu nesrećom?) nisu pronašli u epicentru tragičnog događaja, režiranog u njihovom gradu. Imputirajući da je Manchester United u osvajanje sinoćnjeg trofeja krenuo zbog žrtava predstavlja neslućenu razinu psihološkog pritiska na te momke, ali istovremeno i demoniziranja njihovih protivnika, koji se tako igrom slučaja dovode u potpuno nezavidan položaj. Jer kako istrčati u sportski ogled u kojem ti se protivniku prišio epitet „žrtve“, iako prema izvještajima nitko od njih nije ni na koji način sudionik tragičnih događaja, nakon što se ta ideja provukla kroz medijski mainstream? Kako bi se vi osjećali da ste – a mogućnost je bila realna – kao igrač Ajaxa u slučaju osvajanja trofeja protiv „oštećenih“ protivnika slijedom događaja profilirani kao oni koji su „ukrali radost populaciji u tuzi“? Jer se u konačnici tako postavljaju stvari.

Upravo se na primjeru susreta Borussije Dortmund i Monaca trebalo naučiti o konkretnom načinu medijske obrade „nogometa u doba ludila“. Navijačka solidarnost koja je vladala ulicama Dortmunda nakon te utakmice bila je najbolji primjer općedruštvene solidarnosti, u kojima su navijači domaćih pružali utočišta gostima iz kneževine, svjesni da je to jedini način kojim se može pokazati kako su nogomet, ali i društvo kao takvo, zaista jači od užasa i smrti. Istovremeno, uvelike definirani rigidnim pravilima UEFA-e, koja je po tko zna koji put dokazala da im je profit važniji od bilo kakvih ljudskih sudbina tako što je inzistirala na jednodnevnom pomicanju termina utakmice, dva sportska protivnika odigrali su susret u kojem je – ovaj put zbog prirode napada bez navodnika – oštećena momčad izgubila. Sport, kao refleksija života, ide dalje; problem u konačnici jedino predstavlja sustav koji negira ideju da partikularni interesi trebaju patiti zbog tragedija, a koji je u konačnici i doveo do stanja u kojem se na igrače gleda na isti dehumanizirani način kao i na žrtve negdje na primjerice, Bliskom istoku, kao „one tamo“.

Ironično i dovoljno tragično, potrebni su ovakvi nemili događaji da nam ponovno približe ideju kako je nogomet kao biznis otišao toliko daleko da sportaše više ne gledamo samo kao „ambasadore države i nacije“, kako se to popularno proklamira(lo) i na našim prostorima pri definiranju „potreba sporta“, odosno pojedinačnih interesa zamaskiranih kroz prizmu dogmi kojima šira populacija ne smije proturječiti. Problem upravo nastaje zbog činjenice da nogometaši, kao  i nogomet kao planetarno najpopularniji sport, postaju instrument putem kojih se pokušava zaštititi isključivo interes profita. Svatko tko je izgubio nekog na tragičan način zna da mu nikakav trofej neće vratiti tu voljenu osobu, niti će na bilo koji način pomoći da teret takve pomisli nakalemite na grupu nogometaša koji na kraju dana samo rade svoj posao. Takva instrumentalizacija sporta ne samo da dodatno stvara stratifikaciju između nogometaša i generalne populacije, pogotovo tek što se u Dortmundu prvi, sitni preduvjet ostvario da se ta barijera barem prividno smanji. Sve u korist onih koji na kraju dana drže pozicije moći.

Solidarizacija je jedno, ali pitanje života ili smrti je, koliko god obožavao kult Williama „Billa“ Shankleyja, nekad veće i od samog nogometa. Stvar je zaista puno, puno važnija od toga.

 

 

 

Starac i more