O kapetane, moj kapetane

NOGOMETNA GROZNICA

Same old, same old

Piše:
Anita Sambol

@arsenaloFka

02/05/2017

Svibanj 1995. – dvadesetdvogodišnji Mauricio Pochettino potpisuje za Espanyol; Arsene Wenger trenira japansku momčad Nagoya, dok Arsenal završava prvenstvo na 12. mjestu kao najslabije plasirana londonska momčad te sezone. Uslijedile su godine blagostanja za tu veliku londonsku momčad – osvajanje nekoliko naslova uključujući jedan bez poraza, stalno pojavljivanje u Ligi prvaka i ono najbitnije, odličan nogomet te nastupe na terenu, s mnoštvom zvijezda u ekipi i svakom godinom sve veći broj navijača diljem svijeta.

Danas, dvadeset i dvije godine kasnije, svemu tome polako dolazi kraj. Naravno, nije se to dogodilo preko noći – ovakav rasplet sprema se već nekoliko sezona – ali to ne umanjuje loš osjećaj, ljutnju i tugu nas navijača Arsenala. Nisam jedna od onih koji se osjećaju pozvanima da komentiraju sve i tvrde da znaju točno što treba promijeniti da bi bilo bolje, ali jednostavno ne mogu više izdržati a da ne podijelim svoje frustracije i zapišem neke svoje misli.

Nemam neki dugi staž kao navijač Arsenala. Počela sam ih pratiti i navijati nakon što su izbacili Juventus iz Lige Prvaka u sezoni 2005/06., tako da sam u svojoj prvoj sezoni doživjela ulazak u finale Lige prvaka (i naravno, tipično za šesnaestogodišnjakinju, plakala nakon poraza). Iako "svoj" prvi trofej nisam vidjela do FA Kupa 2014., nije me to mučilo. Kao neki štreber, na samom početku sam proučila povijest kluba, prijašnje rezultate i pročitala knjigu "Nogometna Groznica" Nicka Hornbyja, pa me tih gotovo deset godina bez velikih uspjeha nije iznenadilo ni zabrinulo.

Kao što rekoh, nogomet je većinom izgledao dobro i uvijek smo bili "tu negdje", pa se dalo preživjeti i nadati najboljem za iduću sezonu.

Osim toga, na čelu svega bio je moj najveći manager ikad – Arsene Wenger – netko koga sam zavoljela kao djeda kojeg nikad nisam upoznala. On je za mene od samog početka bio nedodirljiv i nepogrešiv, iako sam oduvijek bila upoznata s njegovim kritičarima i protivnicima, kako među navijačima Arsenala tako i među neutralnim nogometnim fanovima. Što god je on odlučio i napravio za mene nije bilo ničeg boljeg, jer zavoljela sam taj njegov Arsenal – ponašanje na terenu i van terena, igrače koji su se dovodili, koliko je novac bio manje bitan nego kod konkurencije, i koliko su općenito neke druge stvari bile bitnije. Nisam znala za neki drugi Arsenal, a nisam ni željela znati.

Kako je vrijeme prolazilo, a sezone i nastupi postajali sve lošiji, moje strpljenje i razumijevanje je također polako nestajalo - no nikako jednako brzo kao kod dosta drugih navijača s kojima sam bila u kontaktu. Prodavali su se odlični igrači i dovodile slabije zamjene. Ispadalo se iz Lige prvaka i iz utrke za naslov otprilike u isto vrijeme. No, sve sam to preživljavala, sve dok nije nestalo i ono što me redovito punilo nadom u "bolje sutra", a to je igra, odnosno izgled ekipe na terenu. Često nam se događalo, barem se ja tako sjećam, da se odigrala dobra utakmica, igrači su sve dobro napravili, ali je druga momčad bila konkretnija i pobijedila. Imali smo na čemu graditi neka očekivanja za iduću utakmicu i često smo popravili loši rezultat odmah idućeg tjedna da bi na kraju sezone izvukli taj toliko osporovani i ismijavani "top 4" i Ligu prvaka.

No, u zadnjih nekoliko sezona imamo ono što moji engleski kolege kažu "same old same old". Teško mi je to priznati, ali ove sezone sam se morala složiti s njima gotovo svakog tjedna. Dobre utakmice, kad sam uživala u gledanju svoje momčadi i kad je ta dobra igra na kraju i urodila plodom, ove se sezone mogu svesti na prste jedne ruke. Postale su iznimke, rijetka pojava između loših predstava, umjesto da budu pravilo i događaju se svakog tjedna, što bi priličilo klubu s prihodima, poviješću  i ambicijama kakve ima moj voljeni Arsenal.

Svako ljeto su nam servirana obećanja i najave za novu sezonu koje redovito naivno popušimo i uzbuđeno čekamo. I što dobijemo? Uvijek isto. Krene dobro, potpišu se novi igrači – čak i za mnogo veće novce nego što smo bili navikli u tranzicijskom periodu – ostvari se nekoliko pobjeda, drži se neki niz pobjeda ili utakmica bez poraza (čak dvadeset u jednom trenutku ove sezone, kao da je godinama daleko), i svaki normalan navijač se počne nadati da je ovo možda ta sezona. Jer ono, uspjelo je Leicesteru lani, zašto ne bi nama s Özilom, Alexisom i kompanijom. I onda se desi poraz, pa još jedan, pa se ozlijedi igrač, pa se izvuče Bayern u Ligi prvaka, pa ostali klubovi u Premiershipu počnu igrati i opa, sve se počne raspadati tamo početkom nove godine. I tako svake sezone. Same old.

Početkom prosinca moj dragi i ja smo se napokon odvažili i rezervirali naš prvi let za London i prvu utakmicu Premiershipa. Arsenal se dobro držao, njegov United i ne baš najbolje, ali bili smo uzbuđeni – duga je sezona, svašta može biti. Sada, pet mjeseci kasnije, tjedan dana prije najvećeg dana u mojoj "karijeri" navijača Arsenala, dogodio se povijesni poraz od Tottenhama na White Hart Laneu. Arsenal će nakon dvadeset i dvije godine definitivno završiti na poziciji ispod rivala iz sjevernog Londona, nešto što nam je služilo kao zadnja slamka spasa svake sezone – meni, drugim kolegama navijačima, ali i klubu i Wengeru, koliko god tvrdili da "nije bitno". Ne mogu ne biti frustrirana i ljuta i tužna iako to ne pokazujem često kao neki.

"Kaj, budu otjerali Wengera napokon?" – vjerovali ili ne, ali to pitanje dobivam jednako često kao i "kako je na poslu?" od rođaka i prijatelja. U zadnjih godinu dana, moji odgovori su od vrlo samopouzdanog "nema šanse" došli preko "ne budu, ne znaju oni bez njega"do "Nadam se". I srce me zaboli nakon takvog odgovora, jer eto, nakon svih frustracija i kritika i loših sezona, ja bih još uvijek radije da moj klub vodi onaj stari, manje tvrdoglavi Wenger, nego bilo tko drugi. Uvijek sam prvo ljuta na igrače koji su razočarali i mene i Wengera, a tek onda, možda, malo i tek toliko na njega samog. No, igrači su otišli i novi su došli, a problemi su isti, i jednostavno ne mogu sama sebi više opravdati tu slijepu vjeru u mršavog Francuza. Treba nam promjena. Ali kakva? Kad? Tko?

Od svega me još najviše muči to grozno neznanje, to što nas klub i menadžer drže u neizvjesnosti do samog kraja, što ne znamo tko će voditi klub iduće sezone i hoće li glavne zvijezde i pokretači ostati dio ekipe, ili nas čeka još jedna tranzicija. Nudi mu se ugovor, ne nudi mu se ugovor. On razmišlja, ili donio je odluku ali još ne želi reći. Nitko ništa ne zna, ili ne pušta u javnost.

I što mi preostaje? Meni, običnom ljubitelju nogometa koji gubi živce nekoliko puta tjedno i previše svog slobodnog vremena troši na čitanje članaka i gledanje svih utakmica koje su na TV-u? Meni, koja jedanaest godina čekam da napokon doživim posjet voljenom stadionu i gledanje voljenog kluba uživo u voljenom natjecanju? Što očekivati od idućeg vikenda, finala FA Kupa, iduće sezone?

Ništa, same old.

Daj sve od sebe kao navijač iako ovi na terenu ne daju ništa. Ponavljaj iste rutine iz tjedna u tjedan. Nosi sretan dres na dan utakmice jer ne daj Bože da izgube zbog tebe. Živi za tih nekoliko odličnih tjedana svake godine i uživaj u svakom odličnom golu ili dodavanju u utakmici. Doći će jednom i ta sezona kad tih nekoliko tjedana bude nekoliko mjeseci, kad će se sva ta nerviranja isplatiti i sve će se poklopiti i osvojit će se ta liga i europski trofej. Bez obzira što se dogodilo, kakvo god još poniženje moji voljeni igrači mogu dopustiti ove sezone, ja ću opet biti tu iduće sezone.

Wenger? Ne znam, ali, još od ispadanja protiv Bayerna, ja bih rado da prizna da ga je vrijeme pregazilo i dopusti nekom drugom da vodi klub čiji je on sam vjerojatno najveći fan.

Starac i more