Torcida Split: Sixty-seven Years Of Pure Passion

SOME MAY HOLD THE ROSE, SOME HOLD THE ROPE

O kapetane, moj kapetane

Gostuje:
Luka Kostić

26/04/2017

Što god mislili o njemu, bilo je lijepo ponovno ga vidjeti nasmijanog.

Šteta je što, kada se prašina spusti, slika koja će većini ljubitelja nogometa ostati u sjećanju iz ove nedjelje biti ona iz španjolske prijestolnice. Lionel Messi, vjerojatno najbolji igrač svih vremena, ponosan u aktu prkosa pred Realovim ultrasima, držeći svoj dres visoko, prkoseći zakonima gravitacije.[1] "Zapamtite moje ime". Pogodak broj 500, broj 24 protiv Reala, više od bilo kojeg igrača u povijesti, za još jednu pobjedu u El Clasicu.

Taj isti dan, nešto ranije i dosta sjevernije, još jedan velikan suvremenog nogometa slavio je pobjedu - pobjedu nad čovjekom koji je, rekli bi mnogi, stvorio Lea Messija.

Arsene Wenger će u subotu, 27.svibnja po osmi puta voditi Arsenal u finale FA Kupa. Ukoliko pobijedi Conteov Chelsea, postat će najtrofejniji trener u povijesti tog natjecanja; jedino finale koje je izgubio bilo je ono 2001., protiv Liverpoola. Nakon krizom prošarane sezone, olakšanje na licu francuskog stratega bilo je jasno vidljivo. S obje šake u zraku, Wenger je zrak Wembleyja proparao pobjedničkim krikom: sezona možda ipak nije u potpunosti izgubljena. Njegov Arsenal je u novoj 3-4-3 formaciji nakon produžetaka svladao Manchester City Josepa Guardiole. Nakon mjeseci poraza, loše forme i opće atmosfere beznađa, klub iz sjevernog Islingtona vratio je, barem privremeno, osmjehe na lica svojih navijača. A ne postoji veći navijač Arsenala od Arsenea Wengera. Nakon utakmice, Aaron Ramsey je priznao da su igrači htjeli pokloniti finale svom treneru nakon sezone u kojoj su ga "tako često razočarali".[2]

I svakako, nakon nesigurnosti oko Wengerove budućnosti u klubu, nakon teškog poraza od Bayerna, nakon ispadanja ne samo iz utrke za titulu nego najvjerojatnije i za mjesto koje vodi u Ligu prvaka, nedjeljna utakmica za Arsenal predstavljala je posljednju šansu da spase sezonu, ili barem odgode konačni poraz. Poraz je, barem zasada, odgođen. Ali opći dojam ostaje isti: je li ovo kraj Wengerove ere?

Wengerova vladavina može se ugrubo podijeliti na tri etape. Prva, daleko najuspješnija, trajala je od njegovog zapošljavanja 1996. sve do preseljenja na Emirates stadion 2006. U tom periodu, Wenger je fundamentalno transformirao klub, modernizirajući trening metode, igračke dijete, sistem "skautinga" i inzistirajući na napadačkoj, proaktivnoj igri. Rezultati su bili zapanjujući: tri naslova prvaka, jedan osvojen bez poraza u prvenstvu, četiri FA Kupa i finale Lige prvaka. Druga faza bila je definirana politikom štednje zbog izgradnje novog stadiona, koja u devet godina nije donijela Arsenalu niti jedan trofej. Od 2014. pa nadalje, Wenger je osvojio još dva FA Kupa te je najavio kako se klub sada i financijski može nositi sa engleskim i europskim divovima. Multimilijunski transferi Mesuta Ozila i Alexisa Sancheza trebali su biti nagovještaj jedne nove ere.

Pa ipak.

U godinama uspjeha Leicester Cityja i Atletica iz Madrida, na toj najvišoj razini bitno siromašnijih klubova od Arsenala, strpljenju je polako došao kraj. Je li Arsene Wenger izgubio magični dodir? Koliko uopće može jedan trener trajati na samom vrhu i hoće li imati snage vratiti ekipu na staze slave kada ih jednom, što je očito slučaj sa sadašnjim Arsenalom, preteknu rivali?

Wengera se već neko vrijeme, iz više kuteva, kako navijačkih tako i stručnih, optužuje da je naivan, da ima previše odanosti prosječnim igračima, da ga je novi val mladih stratega taktički "pregazio". Nije teško složiti se s većinom kritika. Međutim, ukoliko se odmaknemo od pitanja koje se svake godine poput ringišpila ponavlja ("Tko će ga zamijeniti?"), nije li, barem u ovom trenutku bitnije jedno drugo - na koji će način Wenger ostati upamćen?

Kako uopće definirati ostavštinu jednog trenera, pogotovo onog koji dominira nad svim elementima nogometnog kluba već više od dvadeset godina? Trofeji govore svoj dio priče i Wenger će biti ponosan na svoj CV kada neminovno njegovoj karijeri u sjevernom Londonu dođe kraj. Međutim, je li pošteno reći da Wengerovi rani uspjesi trpe sa svakom novom neuspješnom sezonom, gdje je pritom bitno naglasiti da je u kontekstu Arsenala neuspješna svaka sezona u kojoj klub ne osvoji titulu.

Teško mi je oteti se dojmu da su trofeji u ovom slučaju sekundarni. Wenger je, za veliku količinu nogometne publike, lice i naličje Arsenala, njegovo ime predstavlja svojevrsni sinonim za klub. Arsenal je Wenger i Wenger je Arsenal, njihovi identiteti su prekrojeni do razine da je gotovo nemoguće zamisliti jednog bez drugog.

Kapetan i brod, kralj i zemlja.

U tom kontekstu jasno je da pitanje Wengerovog nasljednika pada u drugi plan - toliki je njegov utjecaj na klub da je on jednostavno nezamjenjiv. Diego Simeone bi vjerojatno učvrstio obranu i donio uspjeh u Europi. Thomas Tuchel bi nastavio Arsenalovu tradiciju igranja napadačkog, proaktivnog nogometa. Max Allegri bi donio trofeje; ali u nesigurnom, kratkoročnom kontekstu suvremenog nogometa teško je zamisliti da bi itko mogao stvoriti desetljetnu dinastiju poput Wengera.

Uostalom, ukoliko tragamo za historijskim presedanom, dovoljno je uputiti pogled prema Manchesteru. Alex Ferguson je za Manchester United predstavljao ono što Arsene Wenger predstavlja Arsenalu - bio je kolos koji je bacao sjenu na svaku strukturu kluba, od navijača, odbora direktora, sve do igrača i trenera.

Mnogo je pisano o padu Man Utd-a od odlaska Fergusona, uglavnom iz perspektive rezultatskih neuspjeha. Međutim, kao što će večina navijača vjerojatno potvrditi, odlazak Fergusona je prije svega doveo do krize identiteta u Manchesteru. Odlaskom Škota rumenih obraza klub je izgubio sve one karakteristike koje su ga činile titanom engleskog i europskog nogometa u posljednjih dvadesetak godina - nemilosrdnost, nepobjedivost, prkos; onaj osjećaj da ćete, koliko god oni loše igrali, izgubiti na Old Traffordu.

Kakva je uostalom Manchester United momčad od Škotova odlaska? Pod Davidom Moyesom su bili nestrukturirani, bez jasne ideje u plani napada i obrane, nošeni individualnim momentima Robina van Persieja i Waynea Rooneyja. Luis van Gaal je pokušao United pretvoriti u momčad posjeda lopte, ali bi malo tko rekao da je uspio. Sada Jose Mourinho pokušava stvoriti delikatnu ravnotežu između napadačkog nogometa koji Old Trafford zahtijeva i njegovog preferiranog reaktivnog nogometa, baziranog na dubokom bloku i kontranapadima. Tri trenera, tri različita pristupa.

Upravo tu se nalazi najveća stupica Arsenalove post-vengerske ere. Nekoliko godina van prvenstvene elite mala je cijena za platiti ukoliko će buduće vodstvo - na čelu s nekim mladim, ambicioznim strategom - vratiti titulu prvaka u sjeverni London. Međutim, identitetski ulog koji je Arsene Wenger stvorio u zadnja dva desetljeća biti će, ukoliko ne nemoguće, onda jako teško ponoviti.

Kako, uostalom, zamijeniti čovjeka koji je, bez imalo pretjerivanja, vlastitim rukama izgradio suvremeni Arsenal? U Wengerovoj kontroli je svaka upravljačka razina kluba – od skautinga, odabira pojačanja i pregovora oko transfera za iste i plana treninga na makro razini, sve do priprema utakmica, motiviranja igrača i odabira taktike na mikro razini. U kontekstu današnjeg, hiperdelegiranog nogometa, pronaći jednu osobu koja bi naslijedila sve Wengerove dužnosti gotovo pa je nemoguće prenijeti samo na jednog čovjeka. Ne samo jer je izbor sužen nego zato što velika većina trenera nove generacije nikada nije bila suočena sa poslom tog obujma. Uostalom, postoji razlog zašto Sevillini navijači potvrđeni odlazak svog direktora nogometa, Monchija, smatraju krajem epohe više nego odlaske uspješnih trenera Sampaolija kao i Unaija Emeryja prije njega. Monchi je gradio momčad, treneri su samo njegovu viziju na travnjacima pretočili u trofeje. 

Imajući to na umu nije teško precijeniti opasnost situacije u kojoj će se uskoro pronaći klub sa Emiratesa. Problem ovdje ne leži u odabiru trenera – Tuchel ili Simeone, Allegri ili Howe - već u činjenici da će odabir Wengerovog nasljednika biti samo prvi korak u procesu tranzicije. Drugi, možda i zahtjevniji, bit će interno restrukturiranje i dugoročni proces zapošljavanja raznih stručnjaka koji će kolektivno preuzeti uloge koje je Wenger sam obavljao.

Upravo to se dogodilo Unitedu. Kada mijenjate pojedinca sa kolektivom, neminovno gubite čvrsti identitet, viziju i metodologiju koju ambiciozni super-treneri poput Fergusona i Wengera imaju. U tom smislu, oboje su uistinu artefakti jednog minulog nogometnog doba. Upravo zato će Arsenal, kao i United prije njega, imati ozbiljnih problema u svojoj post-vengerovskoj eri, neovisno o tome odaberu li dobru osobu kao njegovog nasljednika.

Recepta za uspjeh nema. Arsenalova momčad relativno je dobro balansirana i za pretjeranim kirurškim zahvatima i masovnim transfera potrebe nema. Međutim, svaki član ove momčadi od pete do brade je "Wengerov igrač", tako da je teško oteti se dojmu da bi Wengerov nasljednik morao biti netko odgajan u nizozemsko-španjolskoj tradiciji napadačkog nogometa. Direktor nogometa, zadužen za identificiranje novih igrača i pregovore, se također čini nužnim, s obzirom da su svi viši članovi Arsenalovog direktorskog odbora biznismeni bez ikakve pozadine u nogometu.

Budućnost će, u svakom slučaju, biti neizvjesna. Kao što budućnosti uvijek i budu nakon kraja velikih epoha. A Wengerova epoha u Arsenalu najveća je i najdugovječnija u klupskoj povijesti.

Debate o tome što je u nogometu poželjnije – pobjede ili način na koji pobjeđujete – neće tako skoro prestati. Međutim, nije li nepravedno otpisati ostavštinu čovjeka koji je u Englesku doveo Dennisa Bergkampa i Thierryja Henryja zato što je pao u drugi plan u odnosu na financijske gigante poput Chelsea i dva kluba iz Manchestera? Hoće li eventualni poraz protiv Conteovog Chelsea biti bitniji od neporažene sezone 2004.? Od količine mladih igrača koji su - zahvaljujući Wengeru i njegovoj odanosti stvorili vrhunske karijere – od Fabregasa, preko Sagne sve do Hectora Bellerina i Aarona Ramseyja? Možda djeluje sentimentalno, ali u surovoj realnosti suvremenog korporativnog nogometa, usudi li se itko reći da su koncepti odanosti i sentimentalnosti suvišni?

 Što nam, na kraju, ostaje od ove ljubavi? Wenger će otići, bilo ove godine, bilo sljedeće. To je neminovno. Kako će se klub kojega je izgradio funkcionirati nakon razlaza, manje je sigurno. Ono što je, bezrezervno, neupitno jest to da je, izgubio ili pobijedio nadolazeće finale, osvojio ili ne osvojio četvrtu titulu, otići kao najveći trener u povijesti Arsenala i ostaviti nemjerljivu ostavštinu.

 

[1] https://twitter.com/Siya_Snow/status/856261227760295936

[1] http://www.football365.com/news/ramsey-we-want-to-win-the-fa-cup-to-make-it-up-to-wenger

Starac i more