Omladinski drim-tim u nastajanju, režiser Zvezdan ...

GIORNALISTI TERRORISTI

Pero je jače od mača

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

20/04/2017

"Afera Soudani", koja je samo još jedna u nizu predimenzioniranih poligona podjele u hrvatskom nogometu, okupirala je naslovnice dnevnih tiskovina u tjednu pred najveći hrvatski nogometni derbi, onaj između Dinama i Hajduka.

Sam Soudanijev čin spada u okvire nekih od najosnovnijih disciplinskih sankcija nogometne igre. Igrač je s poda namjerno nogom udarioprotivničkog igrača; ovisno o intenzitetu udarca i kontekstu, takav akt bi bilo gdje bio sankcioniran minimalno žutim, a nerijetko i crvenim kartonom. Apsurdno, čak je i u hrvatskom podneblju, poznatom po potpuno proizvoljnom i nerijetko pristranom sudačkom uvjerenju gotovo identična situacija prošla ikakve pompe, baš iz razloga što je - uobičajena pojava. Naime, tijekom uzvrata polufinala Kupa između Osijeka i Rijeke Zoran Lesjak je također s poda nogom udario Rijekinog Marka Vešovića; ishod je bio jasan – opravdano direktno isključenje.

Nažalost, u ovom je slučaju  situacija podosta drugačija iz razloga jer Zoran Lesjak očito ne može poslužiti kao mehanizam kojim se čitava stvar pokušava svesti tek na nekakvo klubaško prepucavanje. Princip je jasan; Soudani je "žrtva jalne konkurencije", koja se s njegovom – objektivno nesumnjivo neospornom – kvalitetom ne može nositi, pa na sve načine pokušava "nenogometnim" metodama oslabiti "odlukom o reviziji konsternirani Dinamo". Tako barem stvar pokušava oblikovati histerična medijska slika, kreirana od strane najtiražnijeg (i jedinog) sportskog dnevnika u Hrvatskoj, koji već duži niz godina nažalost služi kao bilten vladajuće kaste hrvatskog nogometa. Nije bitno što je riječ o potezu koji je valjda na tisuće puta suđen i sankcioniran, čak i na domaćim travnjacima. Nije bitna ni tragikomična odluka suca Pejina, koji je podigao stvar na novu razinu sa svojim ukazivanjem na natpis "respect" na rukavu u formi "sankcije" Soudaniju. Prema tom narativu, jedino je bitno što je ovom naknadnom prijavom "nekog tamo anonimusa" situacija dovedena u "krajnje nezgodan položaj". Pod "situacija" u ovom slučaju čitamo - Dinamo.  

Pritom je naročito intrigantno primjetiti kako se poseban rukavac te histerije usmjerava na lik i djelo Gorana Kvalića, igrača istarskog niželigaša NK Plomina, koji je iskoristio činjenicu da kao čovjek s plaćenom članarinom Hrvatskom nogometnom savezu ima pravo podignuti naknadnu prijavu na račun odluke suca. Rijetki su tek aplaudirali njegovom potezu, dok je od strane nogometnog mainstreama, pogotovo spomenutog dnevnika, demoniziran kao "anonimus" , tek "kmečavac" koji kao deklarirani navijač Rijeke tek želi napakostiti Dinamu u utrci za prvaka. Po davno viđenom principu, kada je netko za promjenu praktični legalist, dakle onaj koji djeluje na nepravdu umjesto da poput određenih funkcionera sebe kiti tom titulom na presicama - gdje opravdava otvaranje istraga protiv njih - on nije ništa drugo nego ogorčeni "druker". Povijest prijava, pisanih protiv trenutnih i brojnih anomalija u hrvatskom nogometu, kao i reakcije vrhuške iz Hiltona i Maksimirske ulice – potpomognute "kućnim" novinarima dovoljno govore u prilog tome. Štoviše, da podignemo stvari na nenogometnu razinu; sjetimo se kako su samo prolazili "žviždači" u kronologiji razotkrivanja koruptivnih djela od strane takvih tobože "anonimusa s opasnim namjerama". Sam se Kvalić, prema svom priznanju, mora opravdavati vodstvu malenog istarskog niželigaša za koji nastupa, jer se oni boje odmazde zbog njegovog čina.

"Kažete da sam napravio veliku stvar? Kako za koga. Evo, ''oprali'' su me moji iz kluba jer sam to napravio na svoju ruku. Boje se osvete, a što je najtužnije, mislim da su u pravu. Znao sam da se Rijeka neće žaliti. Oni se nikad ni na šta ne žale. Napravio sam ovo više zbog sebe, da vidim kakva će biti reakcija. Kao društvo se samo vrtimo u krug i ništa se ne dešava", izjavio je Kvalić u razgovoru za Index.

Ironično mi je nekako da sam upravo radi rada aktualnog urednika spomenutog sportskog dnevnika velikim dijelom i zavolio novinarstvo, posebno ono nogometno. Moje pretplatničke godine na kultni magazin "Nogomet", čiji je taj čovjek bio također urednik uvelike su oblikovale moju ljubav prema pisanju i obrađivanju tema vezanih uz ono što sam godinama poslije odlučio pretvoriti u moj formalni životni poziv – nogomet. Nekih dvadesetak godina poslije, s gnjušanjem se osvrćem na njegov rad. Ne osjećam se tek razočarano zbog tog prljavog agitiranja, koje je nadišlo razinu pukog nastavka održavanja statusa quo i relativiziranja učmale situacije u hrvatskom nogometu, već i uvelike izdano. Gledajući kako se neki od ljudi, čije sam tekstove rado čitao i iz njihovog rada usvajao prve stilske odrednice u maniri Star Wars sage priklanjaju "mračnoj strani", koristeći najperfidnije metode, samo u meni budi osjećaj - gađenja. Nešto kao da ti je drag učitelj iz osnovne škole kasnije postao razotkriveni pedofil.

Problem je što takvi ljudi svojom nesposobnošću, manjkom rada na sebi ili pukim konformizmom ne ugrožavaju samo svoj kredibilitet ili kredibilitet svog medija; oni bacaju ljagu na cijelu struku kao i na nogometnu javnost. Šizofrenim istupima i potpunim izopćenjem objektivnosti, što sada već graniči i s apsolutnim nedostatkom moralne težine, nanose neopisivu štetu budućnosti sportskog (i općenito) novinarstva u državi. Odgajajući generacije onih koji se umjesto na tekstovima primjerice jednog Zvonimira Magdića razvijaju na kneejerk tendencioznim i šovinizmom prožetim pamfletima te idejama da je biti legalist vrlina sve dok ga ne odlučiš primjeniti tako što ćeš ukazati na nepravdu spram nositelja pozicije moći, oni kao da ne shvaćaju da iza sebe ostavljaju pustoš nepovjerenja prema poslu koji ih je, na kakve god načine, othranjivao do kraja života. To ne da nije primjereno karakterizirati kao zloupotrebu položaja i ovlasti, to je već talačka kriza.

Moglo je svih 72 igrača iz zapisnika polufinala Lige prvaka biti nogometno odgojeno u hrvatskom nogometu, a hrvatska nogometna reprezentacija može i osvojiti naslov Svjetskog prvaka; to nikom ne daje za pravo da uvjerava javnost kako je preispitivanje i povlačenje konkretnih poteza protiv negativnih anomalija nešto što tobože ugrožava takve rezultate naših sportaša. Razvoj sportaša ugrožava isključivo monopol skrojen na nelegalnim temeljima, koji onda ne osigurava jednaku polazišnu točku za sve klince koji u nogomet uđu s vjerom da će isključivo svojim talentom, radom i zalaganjem – a ne potpisivanjem sumnjivih ugovora, sudjelovanjem u sumnjivim poslovima i "ljubljenjem prstenja" – doći do svog mjesta na velikoj pozornici.

Jednako kao što gorespomenuti način rada koči razvoj mladih novinara, koji bi svojim talentom, voljom za rad na sebi, kao i približavanjem dubine predivne pojave  kao što je nogomet i svega vezanog uz njega htjeli sa širom javnošću podijeliti tu svoju strast i ljubav. Svjestan sam da će trebati dugo da se jednog dana hrvatski nogomet svede u potpunosti na poštene i transparentne okvire, kao i da će trebati vremena da novinarska struka u očima javnosti ponovno - ako ikad - postane relevantna. Jednako kao što i danas imamo neokaljane nogometaše koji su tu dokazano zbog rada, ljubavi i strasti, imamo i silu mladih novinara koji s takvim pristupom seciraju nogomet.

Čast mi je reći da dio njih već odavno i znate

Starac i more