Za Čelik: Reclaiming the Bosnian Powerhouse That W...

ARTEME, POVEDI NAS

Dance Me to the End of Love

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

06/04/2017

U bogatstvu dalmatinskih (ili mediteranskih, kako vam draže) crtica koje se prometnu kao nositelji onoga što nazivamo mentalitet, jedna autentična praksa koja u fokus javnosti – ili jeftinih marketinških akcija - uoči početka turističke sezone je i ona "galebara". U folkloru se to definira kao svojevrsna "umjetnost zavođenja", koja svoje izvorište pronalazi u popularizaciji jadranske obale kao turističkog odredišta. Sukob svjetova u kojoj bi se lokalni mladići, odgojeni velikom većinom u patrijahalnom ozračju, susretali s gošćama iz liberalnijih sredina pretvorio bi se u koloplet ceremonijalne potrage za strašću; izgrađene jednim dijelom na egzotici ali i "izazovu". 

Autohtona je to, ali i dobrim dijelom sirova praksa, koja počiva na ideji da su žene "egzotični objekti" koje su "teže ili lakše za osvojiti".

Iako je zbog društvenih promjena "galebarenje" u procesu izumiranja, jedan slučaj vatrene ljetne romanse između egzotične pridošlice i strastvenog domaćeg puka, začete u trenutku, sjajno je dokumentiran vruće kolovoške večeri 2014. godine u Splitu. I to ni manje ni više nego na poljudskom stadionu.

Igrala se 58. minuta susreta Hajduka i Zadra, danas trećeligaša koji je već tada bio u procesu raspadanja, raščetvoren godinama životarenja pod palicom kontroverznog Rene Sinovčića. Rezultat je već bio 5:0 za Hajduk kada je na travnjak istrčao podbuhao tip, koji je onako crven u licu djelovao kao da mu je samo zagrijavanje na teškom i sparnom zraku bilo pretežak zadatak, a kamoli još više od pola sata igre koja ga je čekala. Malo je tko u tom trenutku mogao povjerovati da je samo četiri godine prije taj čovjek kao jedan od svojedobno najvećih europskih talenata odbio prijelaz u Liverpool za iznos od 13 milijuna funti.

Igrala se 72. minuta te iste utakmice kada je taj "rekreativac" poslao jednu dubinsku loptu, za koju će narod reći da je "imala oči", ravno na nogu tadašnjeg napadača Antona Maglice, koji je elegantno zaobišao vratara gostiju i zabio svoj drugi pogodak večeri za 6:0. Sedam minuta kasnije ponovno je taj isti tip jednim potezom izbacio dvojicu protivničkih igrača, izašao sam pred vratara ali je u posljednji tren odlučio kako će velikodušno servirati još jednu "rundu" za Maglicu, koji nije očekivao takvu gestu te promašuje stopostotnu prigodu.

Te večeri iskra romanse uz puni mjesec nad dalmatinskom obalom bila je rođena. Teško bi ga tko prepoznao s obzirom na njegovo zapušteno izdanje te večeri, ali to je bio prvi službeni nastup Artema Milevskog, ikone kijevskog Dinama koji je u 255 nastupa zabio 80 golova i tom učinku dodao 55 asistencija i kojeg su zbog njegovog istančanog pregleda igre prozvali i "kralj asistencija". Nakon niza promašenih angažmana, odlučio je posljednji put na uvjetno rečeno "većoj" sceni pokušati vratiti karijeru na pravi kolosijek u Splitu.

Hajdukova publika, nema sumnje, često je prekritički nastrojena, pogotovo prema ideji da bivše zvijezde odluče dati još jedan obol i u poznim godinama se vratiti u klub svoje mladosti. Međutim, neka prijašnja iskustva im daju za pravo, ona u kojima su klupske legende pod izlikom "oproštaja pod najdražim reflektorima" ishodili još jedan lukrativni ugovor od kluba, a da su za to pružili malo i ništa. Međutim, kada je koncem srpnja Hajduk nakon pomalo mističnog uvoda obznanio da je potpisao Artema Milevskog, ta skepsa nije bila prisutna. Bila je to neuobičajena situacija za to podneblje.

Artem je na predstavljanju izgledao fizički kudikamo lošije od Bore Peyreka, tadašnjeg klupskog fizioterapeuta kojeg poznaje iz kijevskih dana, a koji je tada služio kao prevoditelj. Možda je skepsa izostala upravo zbog tog iskrenog i izmučenog pristupa nekadašnje zvijezde, koji je poput čovjeka koji je došao na sastanak liječenih alkoholičara priznao svoje grijehe radi kojih mu je karijera krenula silaznom putanjom. Ali, jedna rečenica iz jednog od prvih intervjua Milevskog itekako je značajna za ovo retrospektivno podsjećanje na njegove dane u Splitu:

"Zabavljao sam se i pio i prije, pit ću i ubuduće. Ne vidim u čemu je problem, to neće utjecati na moje igre"

To je rekao u leću kamere ljudima koji su svojedobno demonizirali Borisa Živkovića radi fotografije na kojoj drži cigaretu. Živković doduše spada u kategoriju onih koji su se na račun Hajduka u poznim godinama lijepo obogatili, a da nisu prikazali ni dio svog nekoć bogatog igračkog znanja, ali ovo bi bilo kome bilo uzeto kao de facto uvreda.

Svima osim njemu.

Simptomatična je ta izjava jer je tu Hajdukov navijački puk, umoran od slatkorječivosti i laži, tad prepoznao da Milevski ne dolazi tu s figom u džepu jer jednostavno – nema taj luksuz. Ali još važnije, u njemu su prepoznali i čovjeka koji se uklapa u viziju romantičarskog nogometaša iz neke bolje prošlosti, onog koji je – kao primjerice Baka Slišković tih osamdesetih – mogao zatvarati kafiće i klubove, a sutradan riješiti utakmicu u europskom natjecanju.

Prije nekih gotovo godinu dana, ususret obljetnice smrti velikog Tomislava Ivića, razgovarao sam sa Juricom Jerkovićem, koji je bio kapetan Hajduka u njegovoj prvoj inkarnaciji na klupi prve momčadi Bilih. U jednom trenu, nakon izdašne priče o njegovoj metodologiji i taktici, dotakli smo se i Ivićevog pristupa van terena. Tu je šjor Jure krenuo pričati:

"Mi smo prema režimu trebali bit u 11 sati doma iz štimunga, ja sam bia kapetan ekipe. I sad, mi u Arkade i jebemu sve, vidim 11 manje 20 (dvadeset do 11, op.a.). Ne može bit lipše, a mi bi sad morali krenit doma. To je bilo još tijekom tjedna, i onda ga ja nazovem iz kluba i kažem 'šjor Ivane, evo tu je ekipa: Šurjak, Buljan, Mužinić, nas pet sa curama, pa sam vas mislia zamolit jel bi mogli ostat' još po ure?"

Ivićev je odgovor glasio: "Ostanite vi dokle god želite, ali samo znajte da je trening ujutro točno u devet i da će biti pa-ka-o!" To je bila momčad koja je to desetljeće drmala jugoslavenskim, ali i europskim nogometom.

Na to doba i takav režim je mislio Artem kada je odbio lagati kako će se odjednom odreći starih navika radi mira u kući, a na takve igrače su mislili Hajdukovi navijači kada su govorili o Artemu. Priča koja je samo došla do neslućenih razina kada je Artem te kolovoške noći i službeno poslao prvi poljubac publici nakon raskošnih minijatura. Kao u dokumentarcu Branka Lentića "Iza lože", u kojem je portretiran dan u kaletama splitskog Geta krajem sedamdesetih godina, a na kojem se pojavljuje i umirovljeni Bajdo Vukas za stolom kultnog splitskog kafića, Split je uvijek brzo srastao sa zvijezdama koji bi glamur zamijenili pučkim životom. Oni koji bi se pokušavali na bilo koji način odvajati od naroda bili bi brzo "ulovljeni u đir", redikulizirani na jedan karakterističan način koji bi toj osobi djelovao kao da joj ljudi povlađuju, a ustvari bi ju ljudi dotjerali do ludila tako što bi preispitivali svaku sitnicu. Taj podjebavajući stav Split uostalom ima i danas. Artem je stigao kao posrnula zvijezda, nesumnjivo je razvio afinitete prema glamuroznom životu, ali jasno je davao do znanja da je čovjek sa svim svojim slabostima, kojih se – kao i narod – nije htio odreći.

Međutim, nogomet je od doba "osvajanja titula iz aftera" otišao daleko, a takav pristup je u kontekstu uspjeha izrazito optimističan, čak i za ligu koja oskudijeva kvalitetom poput HNL-a. I takav pristup se Artemu odbio o glavu kao njegov Ferrari o zid, u događaju koji ga je koštao ugovora u Turskoj.

Bilo je u tih trinaest mjeseci još večeri kao one protiv Zadra. Bila je to strasna romansa Artema i Splita, prožeta napetim trenucima – kao kada je nakon poraza u gradskom derbiju razbio vrata na ulazu u svlačionicu – ali i gracioznim plesovima kroz protivničke obrane, kojima je podsjećao na ono što je mogao biti.

Ali nije, jer život piše romane, ali rijetki odišu pravom romantikom do samog kraja. Kao i u tim popularnim ljetnim romansama na obalama Jadrana, stiglo je hladno vrijeme, koje je ohladilo glave i uvidjelo da u tom odnosu nažalost nema budućnosti. Artem se gospodski pozdravio sa Hajdukom i publikom s kojom je srastao u fatalističkim porukama i otišao u svoje daleke i nepoznate krajeve. Bez skandala, repova i teških riječi. Kao u onoj pjesmi  Leonarda Cohena, za koju tvrde da ima dvojaka značenja, Artem i Hajduk su naprosto - otplesali do kraja ljubavi.

Oh, let me see your beauty when the witnesses are gone

Let me feel you moving like they do in Babylon

Show me slowly what I only know the limits of

Dance me to the end of love

Dance me to the end of love

Magarci