Čačićeva (ne)podnošljiva lakoća postojanja

REALNOST

O Riadu Bajiću i Riyadu Mahrezu: gdje su nestali bh. fudbalski talenti?

Piše:
Rijad Durkić

@RijadDurkic

07/04/2016

'Generali Poslije Bitke' obično petkom skautiraju nekog mladog igrača za kojeg su uvjereni da će biti svjetska klasa. Potpisnik ovih redova pisao je tako karticu teksta o Julianu Draxleru, Dele Alliju ili Leroyu Saneu. Ovog petka sam tako otvorio prazan word dokument i krenuo da budem lokalpatriota i u ovu rubriku uguram nekog igrača iz svoje zemlje. I problem...

Stao sam na prvom koraku; gdje da nađem BH igrača koji ima ne mnogo više od dvadeset godina, a da sam siguran da će biti svjetska klasa, da može ići visoko bar koliko su išli Pjanić i Džeko? Znam da će se sada naći stotinu onih koji u nekom svom omiljenom, našem igraču vide potencijalnu zvijezdu, svjetski kalibar, ali ja jednostavno nisam imao argumenata u rukama za tako nešto. Mi danas jednostavno nemamo mladog igrača koji po trenutnom igračkom stanju i do sada prikazanom može u istu rečenicu sa imenima koje sam naveo. To da sam ja u Riadu Bajiću prije godinu-dvije znao vidjeti Roberta Lewandowskog u nastanku, ne znači da to može izgledati iole ozbiljno u kontekstu jednog ovakvog teksta. Treba biti realan i bježati od epskih pretjerivanja, ali se zapitati gdje je danas neki naš Riyad Mahrez i zašto ove godine se nije pojavio i naznačio svoju klasu?!

Ne bih da raspirujem negativnu energiju i tjeram Bosancima i Hercegovcima krv u lice, al komšije i susjedi u ovoj kategoriji bolje stoje. Srbi i Hrvati već su imali predstavnike u generalskom skautiranju, a imaju još pokojeg koliko-toliko legitimnog kandidata. Da se razumijemo, nije naš uzorak reprezentativan, niti je izbor baziran na bilo čemu jačem od obične preferencije autora koji želi nešto da napiše, ali je realan zaključak da prozivodnja mladih igrača kod nas i nije na nivou stereotipne priče kako naš prostor kipti od talenta i kako novi Sušići i Sliškovići rastu maltene na svakoj grani, bolje rečeno na svakom razrovanom pomoćnom terenu nekog našeg stadiona.

Plasman U17 reprezentacije na finalni turnir Evropskog prvenstva u Azerbejdžanu djeluje kao incident nade u moru sivila i loših rezultata. Nastupi U21 reprezentacije obično izgledaju kao uvreda zdravoj pameti, od stava igrača, do odluka stručnog štaba. Najbolje je ne postavljati pitanja da li i jedna naša mlađa nacionalna selekcija zna da li joj je prvi cilj produkcija igrača ili ostvarenje nekog značajnijeg rezultata.

S druge strane samo pesimističniji za budućnost našeg fudbala i zbog dva vrlo jasna razloga. Prvo, dobne granice u fudbalu su se drastično spustile, vjerujem bar za pet godina, nego je to bilo ranije. Danas si talenat s 17, sa 19 već igraš važnu ulogu u polufinalisti Lige prvaka, s 23 si već iskusan i nositelj igre i ambicija vrhunskog kluba, s 26 si iskusan, skoro rečeno veteran, a s 30 opraštaš se od reprezentacije i planiraš kraj karijere i u klubu. Na ove broje bi prije dvadeset godina dodavao broj pet.

Drugo, dijasporski bazen će s vremenom biti sve prazniji, to su jednostavni zakoni života i vremena. Iz bijelog svijeta i rasadnika drugih nacionalnih saveza realno ćemo moći uzimati sve manje igrača kako vrijeme bude prolazilo. Integracija ljudi u aktualnu, tj. stranu društvenu zbilju bit će sve jača kako dolazile nove generacije, a odljev vrijednih igrača već danas je smanjen, posebno ako se govori o nekom igraču s očekivanom većom vrijednošću. Moći ćemo pokupiti samo ono što njima neće biti zanimljivo.

S tim u vezi, možda bi imperativ za sve naše nogometne radnike trebao biti prije svega da krenu stvarati nogometne radnike, ništa drugo ili treće, jer bez njih izgleda da i nema igračkog potencijala. Nije valjda da se nešto drugo promjenilo s vremenom, osim znanja i ljudi. Sistemski bi problem krenuo rješavati od obrazovanja, ali ne samih školaraca, već učitelja.

Magarci