Story of RNK Split: The tumultuous history of Spli...

LA DEA

Ultrasi su u Bergamu

Gostuje:
Marko Šepat

28/03/2017

Kažu da je sjever Italije hladan. Da se mondeni Milano, industrijski Torino ili svi oni maleni, a uređeni i bogati gradovi ne mogu mjeriti s onima od otprilike sredine Čizme na dolje. Počevši od Firence, preko Rima, pa do Napulja i Sicilije, počinje ona strkana, zbrkana, temperamenta Italija. Pogotovo u nogometnom smislu. Što južnije, to luđe, najjednostavnije rečeno.

Iznimaka ima i na sjeveru. Genova je na neki način logična, lučki je to grad s dva kluba velike tradicije i kombinirano 10 naslova prvaka. Genoa ima devet Scudetta, Sampdoria jedan, ali onaj ne tako davni, 1991.

Misterij je zato Bergamo. Smješten u Lombardiji, lijep je to i za život ugodan grad, puno smireniji od užurbanog i metropolitanskog Milana, udaljenog svega oko 40 kilometara. No istodobno, Bergamo je ponosan, prkosan i strastven.

Razlozi leže u u prošlosti. Tijekom povijesti Bergamo je bio poprište mnogih bitaka, a konačno ga je 1859. godine, tada iz ruku Austrijanaca, oslobodio talijanski revolucionar Giuseppe Garibaldi. Mijenjao je Bergamo vladare i vlasti, ali narod se nikada nije odricao svog identiteta, iskazujući hrabrost i boreći se uporno za svoj grad i provinciju.

Sa 120 tisuća stanovnika Bergamo je danas 36. po veličini u Italiji, a dijeli se na dva dijela: Citta Bassa je moderni Donji grad, a Citta Alta je kulturni Gornji grad. I baš poput grada, na te dvije "komponente" – mladosti i tradiciji – živi i njihov najveći ponos, La Dea ili Boginja. Njihova Atalanta. Baš kao što u Bergamu doista živi i vrijedi ono "support your local football team."

Priča je slična onima u mnogim gradovima diljem svijeta. Nogomet je važan segment u životima lokalnih žitelja, a dječaci se loptaju i gotovo svi redom sanjaju zaigrati za Atalantu. Kao i svugdje, oni dovoljno talentirani, ustrajni, radišni i(li) sretni, doista će navući crno-plavi dres Atalante. Oni netalentirani, manje ustrajni, radišni, sretni ili ipak samo skloniji porocima, najvjerojatnije će završiti kao ultrasi na Curvi Nordi stadiona Atleti Azzurri d'Italia.

Zapravo ne znam je li junak našeg uvoda, Claudio Galimberti, ikada pokušao kao nogometaš. Kakav je bio i zašto eventualno nije uspio. Ali znam da je dotični, najpoznatiji pod nadimkom Bocia, izrastao u predvodnika Atalantinih ultrasa i jednog od najcijenjenih ljudi u navijačkom svijetu Europe.

Žgoljav, ali žilav, zapuštene brade i kose, s ponekom tetovažom po tijelu, tip je to kojeg će rijetko koja majka poželjeti za zeta. Tip s kojim se nije za zajebavati, prepun raznih krimena, zbog kojih je dosta gulio i "zbog kojih je deset godina patila moja obitelj". S druge strane, Bocia je tip koji bi se, prolazeći parkom, nasmijao i pogladio po kosi klince koji bi ganjali loptu, pa im pomalo zapovjednički dobacio: "Forza Atalanta!"

Kao kada imaš 10, pa ti tvoji roditelj, uz osmijeh, ali opet strogim tonom, pred Sandrinim roditeljima kažu: "Nemoj čupati Sandru za kosu." A ti je čupaš jer ti se sviđa. Nakon toga, naučit ćeš poštivati i simpatizirati na ljepši način Sandru, a oni klinci iz parka Atalantu. Jednom godišnje, ti klinci, njihovi roditelji, možda i neke njihove "Sandre" i njeni, ukratko staro-mlado-žene-djeca, okupit će se na "Fešti Boginje". Tamo će širom otvorenih očiju i usta, upijati svoje starce i organizatora Bociju, dok ih upoznaju i pričaju im o likovima koji bi im mogli biti djedovi ili pradjedovi. Danas starčićima koji su se nekoć u njihovoj dobi loptali po istim parkovima i ulicama, a '63. ili '81. činili Atalantine ponajbolje generacije.

U moru krimena, najveći krimen Bocije bila je činjenica da je lider ultrasa Atalante. Nije lako biti ultras u Italiji posljednjih 10-15 godina, a Bocia je bio ultras u malenom Bergamu. Htio/ne htio, njegovo ime i lice pojavljivalo u tiskovinama, po portalima, na TV ekranima… Isprva diljem provincije, a ubrzo i zemlje.

Kada je policijski službenik Luigi Spaccarotella 2007. na autoputu ubio Lazijevog navijača Gabrielea Sandrija, Atalantini navijači neposredno uoči početka ogleda s Milanom razbili su pleksiglas na svojoj Curvi Nord i prijetili odigravanju susreta. Priveden je Bocia, iako toga dana uopće nije bio na stadionu. Ili bizarnije:

"Kada smo protiv Chieva htjeli unijeti zastavu Tu Chievo, Io Chiavo ("Ti Chievo, ja karam"), morao sam okrenuti brojeve 25 raznih policajaca", opisat će u jednom intervju i bizarni način gušenja navijačke kreativnosti.

Dolaskom raznih low-cost kompanija, Bergamo je postao jedan od najprometnijih aerodroma u Italiji. Štoviše, 2015. bio je treći najprometniji. Godinama je Bocia gledao razne navijačke skupine iz susjednih zemalja, pa tako i Hrvatske, kako iz njegovog grada kreću na europska gostovanja sa svojim klubovima. Zračna luka Bergamo bila je na tik od raznih europskih destinacija, ali ne i Atalanta. I zato je Bocia bio jebeno ljubomoran.

Pa opet, koga briga? Pobjede i trofeji ne čine jedan klub. Čine ga njegovi ljudi, njegov identitet. Objašnjava i Bocia:

"Jedna od najljepših stvari s Atalantom? Igrali smo kod Siene, bilo nas je 900, a iako smo znali da ispadamo iz lige, navijali smo kao da smo u utrci za Kup Uefa. Bilo je nevjerojatno."

Raznim Hrvatima, Srbima, Slovencima, dakako i Talijanima i tko sve nije imao low-cost letove iz Bergama, nikada nije radio popularne "čeke". Jednostavno, nije navijački. Idi i uživaj sa svojim klubom. Zato, kada dođeš u goste Atalanti, budi spreman na sve. Pogotovo ako ćeš provocirati i ako si jedan od rivala.

A rivala nije manjkalo: milanisti i interisti lokalni, romanisti regionalni, laziali ideološki, juventini jer ako ne voliš, onda mrziš Juve, napoletani jer oni mrze sve i njih mrze svi… Ali glavni rival bila je Brescia. Udaljena svega 50-ak kilometara, s navijačima koji su k tome bili desne orijentacije, za razliku od ljevičara atalantina.

Baš su bresciani, u jeku jednog u nizu sistemskih i policijskih udara na Galimbertija, podigli snažnu parolu:

"Nemico leale, Bocia non mollare!"

Bocia izdrži, neprijatelju lojalni! I to je Claudio Galimberti Bocia. Čovjek pun grijeha i mana, ali i ponosa, časti i ideala. Čovjek koji je čitav život posvetio Atalanti, savršeno opisavši značenje svog kluba za svoj grad:

"Atalanta ima nogometnu povijest koju učiš od roditelja dok si dijete. Atalanta je prije svega jedna velika obitelj i tu smo da pomažemo jedni drugima. A mi ultrasi smo zapravo taj motor koji je tu zbog Atalante i dobro je što smo tu, jer bi bez nas bilo kao u kazalištu. Sve to dolazi ti iz srca. Nitko ti ne kaže kako treba, nego se to nešto rodi u tebi kad si mali i onda guraš naprijed zbog ljubavi prema Atalanti. To je strast!"

-----------------------------------------------------------------------

15. je svibnja 2016. godine, posljednje kolo Serie A. Stadion Marassi, 10. Genoa protiv 13. Atalante. Popularno rečeno, ni jedni ni drugi ne mogu ni gore ni dolje. Utakmica stvorena za mlade nogometaše i poteze, za publiku i golove.

Edy Reja krenuo je toga danas s trojicom klinaca u početnih 11 Atalante. Radunović među vratnicama, Conti na desnom boku i 'neki' Gagliardini u srcu veznog reda, u svom Serie A debiju.

Oko 75. minute, na 1:1, u Reji, inače kvalitetnom stručnjaku i velikom gospodinu što je uspio o(p)stati i za vrijeme boravka u našoj nogometnoj močvari, ipak je proradio onaj Talijan ili preciznije onaj talijanski trener staroga kova. Iako nije mogao "ni gore ni dolje", namirisao je Njegovo Veličanstvo – Rezultat.

Ušao je prvo Kurtič, pa prolaznik u Atalantinom dresu Monachello. Kurtič će u 82. minuti donijeti Atalanti vodstvo, a čim je Slovenac zabio, Reja je počeo spremati zadnju promjenu. Priliku čekaju dva juniora, veznjak Tulissi i hrvatski defenzivac Anton Krešić. Ali u Reji sada, na 2:1, još jače radi onaj talijanski trener staroga kova. U igru ulazi prekaljeni Cigarini, a zlu ne trebalo, izlazi najmlađi Gagliardini.

Reja je sačuvao prednost i ostvario trijumf nad, vrijeme će pokazati, svojim nasljednikom Gasperinijem. Atalanta je dobila kod Genoe prvi puta nakon 25 godina, no ostala je 13. na ljestvici, kao što je ostao i gorak okus pobjedi usprkos.

Šuškalo se i prije tog zadnjeg kola da će Reja napustiti "crno-plavu" klupu, a tog toplog poslijepodneva u Genovi, klupski predsjednik Antonio Percassi definitivno je shvatio da je vrijeme za promjene. Reju je angažirao sezonu ranije, početkom ožujka 2015. godine, nakon što je Stefano Colantuono pogubio konce, zaredao četiri poraza i došao preblizu opasne zone.

Stari lisac ekspresno je posložio stvari i u preostalih 13 kola zadržao Atalantu iznad crte. Druga sezona bila je bezbolna, lišena ikakvog stresa, ali Reja ipak nije položio. Promovirao je tek Sportiella na golu, prije svega jer su mu konkurenti bili (još) četiri godine mlađi Radunović i drugoligaški Bassi. Grassi je zaigrao na 13, a Conti na 14 utakmica. Ostali "primaverci" imali su tek jednu ili dvije simbolične participacije, neki niti to. Na primjer, naš Krešić tek je pokoji puta s klupe gledao velike dečke, iako je u to vrijeme na jednom specijaliziranom portalu izabran u TOP 11 talijanske Primavere, zajedno s nekima koji su u međuvremenu počeli uredno igrati protiv velikih dečkiju, kao što su Donnarumma, Diawara, Pellegrini, Sadiq Umar, Calabria…

U očima Antonija Percassija, bio je to Rejin preveliki grijeh. Identitet Bergamaschima možda nije života vrijedan kao Baskima, da su pod cijenu njegova poštivanja spremni ispasti iz lige, ali im je svejedno jako bitan. Kao i povezanost s lokalnom zajednicom, te oslanjanje na vlastite mladiće. To najbolje zna Percassi.

Rođen u okolici Bergama, i sam je bio nogometaš. Atalantin nogometaš. Prošao je omladinsku školu, sa 17 debitirao za prvu momčad, ukupno skupio 100-injak naslova, a dvije sezone čak proveo u Serie A. Onda je, kao 25-godišnjak, odlučio reći dosta nogometu i baciti se u biznis. Uspio je u ekspresnom roku, više od tri desetljeća bio partner Benettona, surađivao s nizom vodećih svjetskih modnih brendova, a kada je došao do prve konkretne love, vratio se prvoj ljubavi – Atalanti.

Postao je predsjednik 1990. godine i već u prvoj sezoni na čelu vodio Atalantu do najvećeg europskog uspjeha, četvrtfinala Kupa Uefa, u kojem će ih kasniji pobjednik natjecanja Inter. Nakon nule u Bergamu, presudio im je 2:0 poraz na San Siru. Ali upravo je taj stadion mjesto najvećeg trenutka njihove 109 godina duge povijesti…

2. je lipnja 1963. godine, finale Kupa Italije. Stadion San Siro, Torino protiv Atalante. Tisuće sretnika iz Bergama tog su dana u središtu regije Lombardije, svi ostali pred TV ili radio prijemnicima. Ili su imali manje sreće, ili su bili premali. Kao 10-godišnji Antonio Percassi, koji se taman vratio s prašnjave ulice, gdje je naganjao loptu s vršnjacima i zamišljao kako zabija tri komada Torinu. Tada još nije mogao znati da će izrasti u braniča. Ali braniča Atalante.

Atalanta je tog dana pomela Torino s 3:1 i uzela svoj prvi i jedini trofej. Najvažnije, opravdala je nadimak "Boginja" i postala upravo to svim dječacima iz Bergama te susjednih mjestašca i sela. Jer junaci finala nisu bili samo njihovi seniorski idoli, nego i praktički susjedi. Hat-trick kojeg je zamišljao maleni Antonio Percassi  doista je strpao Angelo Domenghini. Prvi đak Atalantine škole, kojeg je tamo doveo jedan svećenik, prepoznavši njegov potencijal u obližnjem gradiću Lallio.

Više od pola Atalantinog sastava u finalu činili su njeni momci, Gardoni, Nodari, Pesenti, pa čak i Battista Rota i Livio Roncoli, koji su klubu još 14 godina ranije donijeli prvi juniorski naslov Italije. Trostrukom strijelcu Domenghiniju uskoro je uslijedila nagrada, transfer u Inter, gdje će osvojiti dva talijanska naslova i Kup prvaka. Sudjelovat će i u čuvenom Cagliarijevom Scudettu, a s Italijom biti prvak Europe 1968.

Jasno, lombardijska prijestolnica i njena dva nogometna velikana, kao i neke druge sredine i klubovi, ostat će i dalje suviše primamljivi. No, rijetko tko je i imao drugačije iluzije. Osvajanje Kupa tog 2. lipnja 1963. godine potvrdilo je ispravnost klupske filozofije i naučilo svako dijete u Bergamu koje je voljelo nogoloptanje: prvo Atalanta, a onda – ako si tako dobar – blještavilo, novac i trofeji Milana, Torina, Rima...

Početkom 70-ih Percassi će ostvariti spomenuti san i debitirati za Atalantu, a s njime će stasati i Gaetano Scirea, koji će potom u Juventusu postati jedan od najboljih defenzivaca i libera svih vremena. U 80-im godinama u Bergamu će poniknuti Roberto Donadoni, pa kasnije steći status legende Milana.

Atalanta će neprestano ići u korak s vremenom, jačajući svoj identitet i razvijajući sustav. Kada se Antonio Percassi Kada se Antonio Percassi vratio u klub 1990. godine, prvi predsjednički potez bilo mu je angažiranje Cesarea Prandellija kao trenera juniora. Gledajući daljnju Prandellijevu karijeru, poprilično avangardna odluka, zar ne?

Međutim, ključan potez bilo je dovođenje Mina Favinija iz Coma. "Mago di Meda", iz tog malenog lombardijskog gradića, bio je vrhunsko oko za talente. Favini je posložio Atalantinu školu i najzaslužniji je za čitav niz dobrih, vrlo dobrih i odličnih nogometaša koji konstantno iskaču kao na pokretnoj traci iz radionice u Bergamu.

Teško ih je pobrojati kronološki i navesti baš sve, ali pokušat ćemo: Tacchinardi, Morfeo, Locatelli, Zauri, Natali, Bellini, Pellizolli, braća Damiano i Cristiano Zanoni, Massimo Donati koji je smatran TOP talentom, Bianchi, Padoin, Montolivo, Pazzini, M. Motta, Consigli, Bonaventura, Gabbiadini, Zaza, Zappacosta, Baselli…

"Nama se sviđa Ajaxov način rada s mladim igračima. Oni ne mare za rezultat na terenu: bitno im je prije svega pokazati sve svoje mladiće kako igraju", često je naglašavao vlastitu i Atalantinu ideju Mino Favini.

Rezultatskog imperativa, dakle, baš i nije bilo. Otuda dobar dio odgovora zašto Atalanta svih tih godina nije napravila nešto veliko ili makar zabljesnula. Naravno, nije bilo niti novca koji je s vremenom promijenio nogomet i neke odveo na nekoliko razina iznad drugih, ali nije bilo niti strpljenja. Čak niti kod domaćeg čovjeka, Antonija Percassija. Kada su 1994. ispali u Serie B, napustio je Atalantu i opet se posvetio isključivo svom biznisu.

Gledajući površno i plitko, u četiri godine spao je od četvrtfinala Kupa Uefa na drugoligaša. No, Perassijeva ostavština bila je zapravo golema i vitalna za Atalantu. Predvođen Favinijem kao šefom omladinske škole, klub iz Bergama uzet će čak 17 državnih naslova od 1991. do 2014. godine. Te 2014. globalna studija Nogometnog obzervatorija (CIES) svrstat će Atalantinu školu na 8. mjesto svjetske ljestvice, s 25 nogometaša u Ligama petice. Sportski centar u Convercianu proglasit će je u jednom istraživanju pak najboljom u Italiji, te šestom u Europi.

Seniorska momčad počet će sve više profitirati i izrasti u stabilnog prvoligaša, te dobiti nadimak "Kraljica provincije". Prevedeno, Atalanta je najbolji talijanski klub iz nemetropolitanskog (nevelikog) grada i upravo igra svoju 55. sezonu u Serie A.

Ono što je izuzetno važno, ako ne i ključ aktualnog procvata, jest činjenica da se Antonio Percassi u periodu izbivanja u potpunosti probio kao poduzetnik. A biznis ga nije naučio samo baratanju milijunima, nego i strpljenju. Atalantu je napustio po ispadanju u B ligu, a vratio joj se kada ju je zadesila ista sudbina.

Bogat i potpuno neovisan, po drugi puta preuzeo je klub 2011. godine i odmah ga vratio među prvoligaše. Od tada svaki puta su čuvali taj status bez značajnije drame, izuzev pretprošle sezone kada je spašavao Reja.

Ali, rekli smo već, Edy Reja presudio je samome sebi onog toplog svibanjskog dana u Genovi, kada je pomislio da je Percassiju i općenito bergamaschima Njegovo Veličanstvo Rezultat najvažnije. Odnosno važnije od  Njenog Veličanstva Mladosti.

Ironično, Gian Piero Gasperini tog 15. svibnja 2016. nije promovirao baš niti jednog mladića kod Genoe, ali nije niti imao koga. Njegov predsjednik Enrico Preziosi odavno je izgubio strast i kao da se zadovoljio tek onom kratkotrajnom zajedničkom romansom iz sezone 2008/09.

Uz sve ravnodušnijeg Preziosija, ravnodušan je polako postajao i Gasperini. I to ga je mučilo. Želio je strast, želio je novi poriv. Znao je da u Atalanti neće dobiti Diega Milita ili Thiaga Mottu, ali pomisao na rad s ponajvećim talijanskim talentima bila je dovoljna da prihvati Percassijev poziv. Nešto slično reći će i sam nakon prvih pola godine u Bergamu…

"Klub je ozbiljan, struktura idealna, navijači strastveni, a već sam vidio niz novih mladića u omladinskom pogonu. Projekt je jasan i fokusiran na momke iz akademije", kazao je Gasperini u prosincu za Gazzettu dello Sport.

Gazda Percassi prijašnjih godina prodao je nekoliko perspektiva (Bonaventura, Consigli, Livaja, Grassi, Baselli, Zappacosta), ali ne samo rasprodaje i zbrajanja milijuna radi. Znao je da stiže nevjerojatna generacija. U razmaku od dvije ili tri godine, u Atalantinoj akademiji pojavili su se Caldara, Conti, Grassi, Gagliardini…

Gasperinija je dočekala momčad s jednom klasom. Papu Gomez za Serie A upravo je to. Nije igrač za stil i okruženje Premiershipa, ali radi se o sitnom španeru visoke nogometne inteligencije i sposobnosti. Jednoj od onih romantičnih desetki, koja je još nekada skrenula pozornost na sebe u "argentinskoj Cataniji", a sada mu savršeno odgovara ništa manje temperamentni Bergamo.

Maleni Argentinac vođa je momčadi s nizom potencijalnih klasa u svjetskim okvirima, potpomognutih solidnim prvoligaškim igračima (A. Masiello, Kurtič, Toloi, Zukanovič, D'Alessandro, Paloschi) i tuđenim odbačenim talentima (Petagna, Spinazzolla, Cristante).

No, Atalante raste u svakom pogledu. Tako je u juniorskoj dobi pronašla afričko čudo Francka Kessieja, a počela je za smiješne novce dovoditi i tek nešto starije i skoro pa gotove igrače iz kvalitetnih, a opet ne tako mainstream liga. Za oko tri milijuna eura kupljeni su Nizozemac Hateboer i Švicarac Freuler. Novi način djelovanja već je donio i konkretne rezultate – nizozemskog veznjaka De Roona platili su 1.5 milijun eura, pa nakon jedne sezone prodali Middlesbroughu za 15 milijuna.

Početak s Gasperinijem ipak nije bio idiličan. Četiri poraza u prvih pet kola u Italiji su znak za uzbunu, ako ne i otkaz po hitnom postupku. No, rekli smo već, Percassi se naučio strpljenju. Na (neočekivanom) povjerenju, Gasperini mu se odužio najbolje moguće. Pobacao je sve islužene i prosječne veterane, te unatoč osjetljivom trenutku momentalno promovirao sve one gore spomenute klince.

Njeno Veličanstvo Mladost uskoro je počelo donositi Njegovo Veličanstvo Rezultat. Atalanta je nanizala s pobjedama, srušila i Napoli, Interu i Romu, te počela maštati o Europi. Gasperini je vratio onu izgubljenu strast, a Percassi potvrdio poslovni instinkt odlukom da je za klupu idealan čovjek koji je na startu trenerske karijere sjajno radio i osvajao trofeje s mladima (Juventus), ali i već vratio jedan klub nakon dugih 19 godina izbivanja na nogometnu mapu Europe (Genoa).

Strpljenja teško da je moglo biti kada su na Atalantina vrata pokucali oni iz blještavijih i bogatijih sredina. Caldara, Gagliardini i Grassi pokazali su se tako dobrima, a ponude Juventusa, Intera i Napolija bile su suviše primamljive.

Atalanta je dobila više od 60 milijuna eura, ali nimalo ne treba brinuti za budućnost. Mino Favini, mag iz Mede, možda se umirovio, no njegov dva desetljeća predan i vrijedan rad i dalje donosi plodove. A Percassijev drugi najbolji predsjednički potez – Gian Piero Gasperini – sada je tu da ih prezentira.

Kao prije dva mjeseca kada je doma dočekao nezgodnu Sampdoriju i suprotstavio joj dvojicu 17-godišnjih debitanata u početnoj postavi. Filippo Melegoni odigrao je solidno poluvrijeme u veznom redu, a Alessandro Bastoni fantastičnih 90 minuta u zadnjoj liniji. Proglašen je igračem utakmice koju je Atalanta dobila s 1:0.

Uoči reprezentativne pauze, Atalanta je igrala još jednu rizičnu utakmicu. Iako su navijači stali iza squadre i dočekali je ovacijama nakon katastrofe kod Intera, mnogi su očekivali da će onih 1:7 ostaviti ožiljke i da će na vidjelo izaći provincijski mentalitet. Premda bez četvorice standardnih, Atalanta nije posustala i rutinski je riješila Pescaru s 3:0.

Prepuni Atleti Azzurri d'Italia prije samog početka susreta pozdravio je nove lokalne klince, koji su baš nedavno osvojili jedan jaki turnir uzrasta U-17, a kojima se Atalanta ponosno i prkosno odlučila pohvaliti Italiji koja je iščekivala njen pad.

Pretpostavljam da nekim novim Domenghinima, Bellinijima i Caldarama s Curve Nord ovoga puta nije pljeskao i Bocia. S godinama su represija i moderni nogomet učinili svoje, gurnuli i Atalantinu najžešću tribinu u neki oblik "poluilegale", manje organiziran, više spontan…No, ako u međuvremenu nije napravio neku pizdariju i završio u kućnom pritvoru ili čak zatvoru, siguran sam da i Bocia već mašta i planira o ljetu i jeseni.

Da sa svojim nekadašnjim suborcima s tribine, s aerodroma u svom gradu, krene put nekog europskog odredišta zbog svoje Atalante…

Starac i more