Feniks iz pepela tradicije

ZABORAVLJENI JUNACI

Srce, noge i lopata

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

02/03/2017

Legendarno sarajevsko Zabranjeno Pušenje u svom velikom opusu opjevalo je mnoge junake sarajevskih, ali i ulica diljem tadašnje, danas bivše države. Svoj su šarm ispleli upravo stihoklepstvom po ključu "raja za raju", bez pompoznosti i prozirne dubine, istovremeno uvelike oslonjenom na humor te ironiju.

Na njihovom albumu "Pozdrav iz zemlje Safari" stoji pjesma pod rednim brojem osam, imena "Srce, ruke i lopata". Pjesma je to o zaslužnom "rudaru Avdiji", dok je zapravo riječ o Aliji Sirotanoviću, junaku jugoslavenskog socijalističkog radništva i radničke klase. Alija, rođen u Orahovu a odrastao u Trtićima, cijeli je svoj radni vijek proveo u rudniku crnog ugljena u obližnjoj Brezi. Upravo je tamo 29. srpnja 1949., u jeku napetosti između Jugoslavije i Sovjetskog saveza izazvane rezolucijom Informbiroa, izvolijevao nesvakidašnju pobjedu, kakva je trebala komunističkim vlastima da podignu moral narodu na čijim je leđima trebalo ponovno izgraditi ratom porušenu zemlju.

Naime, Sirotanović je tog 29. srpnja sa svojih osam komorata za osam sati rada iskopao 152 tone (253 kolica) ugljena,  tako oborivši dotadašnji svjetski rekord Rusa Alekseja Stahanova za 50 tona. Nije to bila mala stvar; spominjalo se čak da je KGB tada nadzirao jugoslavensku infrastrukturu i da su Sovjeti zaista vidjeli na svoje oči što je taj čovjek napravio, priznavši simbolički poraz. Sirotanović je naknadno odlikovan Ordenom rada socijalističkog rada, a njegovo lice krasilo je novčanicu od 20 tisuća jugoslavenskih dinara sve do 1987., kada je novčanica u inflaciji povučena iz opticaja.

Sirotanović je umro u neimaštini  i zaboravu 1990. godine, a sudbina je htjela da ga iz zaborava spasi ta pjesma Zabranjenog, izdana upravo one godine kada je novčanica s njegovim likom povučena. Nekako je simptomatično da je skromni junak socijalističkog rada umro otprilike kad i samo socijalističko društveno uređenje na ovim prostorima, kao da nije htio živjeti gledajući kako se u kasnijim privatizacijskim pljačkama gase rudnici i tvornice, poput onog njegovog rudnika u Brezi.

Godinu dana prije nego je i zadnje opipljivo priznanje Sirotanoviću otišlo u povijest, 1986. godine, na drugom kraju njegovog rodnog kraja -  danas Zeničko-dobojskog kantona - rođen je jedan drugi skromni junak rada. U Tešnju, nekih 50 kilometara sjeverno od Zenice, 6. ožujka te 1986. godine rođen je Avdija Vršajević, bosanskohercegovački reprezentativac i danas nogometaš turskog Osmanlispora.

Avdija je krenuo s nogometom u lokalnom TOŠK-u iz Tešnja, odakle je otišao za Sarajevo, gdje je proveo neko vrijeme u Željezničaru, da bi se nakon jedne sezone vratio bliže domu, u Čelik iz Zenice. Baš taj Čelik, ime i grad koji se također često provlačio kroz pjesme Zabranjenog Pušenja kao grad osebujnih ličnosti, kaznionice i žilavih radnika. Upravo djeca radnika danas spašavaju posrnuli klub, uzimajući stvar u svoje, navijačke ruke. U Čeliku je Avdija ostavio dotad najdulji klupski trag u karijeri na ovim prostorima, prije nego se u lipnju 2012. preko epizoda u Češkoj i Slovačkoj pojavio na vratima splitskog Hajduka.

Tu pjesma Zabranjenog prestaje biti isključivo o Aliji Sirotanoviću, već počinje biti zaista o Avdiji.

Zemlja je bila srušena

Valjalo se dizati iz pepela

Radio je tada Avdija

K'o što radi deset armija

Avdija je s Hajdukom potpisao trogodišnji ugovor 20. lipnja 2012. godine, tek dan nakon što je Hajduku na sudu skinuta suspenzija zbog neplaćenih dugova Šibeniku oko naknade za razvoj vratara Gorana Blaževića. Hajduk je tada blokiranih računa živio kroz najcrnje dane svoje slavne povijesti, igrajući pripremne utakmice u navlakama, pošto mu sud nije dozvoljavao da igra službene utakmice.

Klub je bio srušen, valjalo se dizati iz pepela.

Radio je tada na tim pripremama Avdija, k'o što radi deset armija. Vidjelo se odmah da taj bek nikada neće biti neko veliko otkriće na desnom boku. Relativno siromašne tehnike i nogometnog umijeća, taj mršavi, žilavi momak konstitucijom je više podsjećao na nekog radnika, primjerice onog iz rudnika Alije Sirotanovića. Ali ono što nije imao u tehnici, imao je u moći repeticije. Grlio je Avdija tu aut liniju, rovao teren uz nju ravnocrtno i neumorno gore-dolje samo s jednim ciljem; da ponovi tu neophodnu radnju koliko god puta je moguće i potrebno, baš kao što je Alija punio kolica ugljena.

Nije bio on niti Lahm, nije znao stvarati nikakve trokute u protivničkoj polovici u suradnji s krilom. Sve što je im'o od oružja, to su srce, noge i lopata.

Prolazili su dani, mjeseci, pa i godine na Poljudu. Avdija je po kiši i po buri probijao tu desnu stranu, a zajedno s Hajdukom – koji je na rukama navijača krenuo u ozdravljenje – probio je put i do titule osvajača kupa Hrvatske 2013. godine. Probio je put i do reprezentativnog popisa Safeta Sušića za Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazilu. Bio je to 5. svibanj 2014. godine.

Tog dana Avdija

Pokupi plakete i ordenje

U okićenom razredu

Počasno mjesto zauzme

Prve dvije utakmice u Brazilu, protiv Argentine i Nigerije, Avdija je odgledao s klupe. Apetiti naroda, kako to obično biva, nisu bili realni. Tvrdilo se tada kako je skupina bila po mjeri za Bosnu i Hercegovinu, kako je Iran autsajder a Nigerija momčad koju se da poraziti za plasman dalje. Nogomet ipak ne funkcionira po željama, nogomet funkcionira po parametrima igre. Bosna, neiskusna a i nedovoljno dobro posložena, izgubila je obje utakmice i tako praktički izgubila šanse za osminu finala. Treća utakmica protiv Irana bila je formalnost za svih, ali ne i za Avdiju; on je dobio prigodu da od prve minute započne utakmicu na Svjetskom prvenstvu. Jedan Avdija, skroman radnik, našao se na najvećoj pozornici, baš kao i onda kada se Alija susreo s Titom i kada je na pitanje što mu treba navodno odgovorio sa "ništa, samo veća lopata".

Za Avdiju ta utakmica međutim nije mnogo promijenila. Grlio je Avdija crtu i rovao stranu gore-dolje na stadionu u Salvadoru istom mjerom kao i u tamo nekom Zaprešiću, tražeći prostor za centaršut u protivničkoj polovici, istovremeno zatvarajući stranu na svojoj.

A onda je stigla i ta 83. minuta.

Iran se vratio golom Reze Ghoochannejada tek minutu ranije, smanjivši rezultat na 2:1. BiH je povukla kontru, a Salihović je sa centra sjajno proigrao loptu na desnu stranu; pogađate, tamo je bio Avdija. Jedan od rijetkih puta kada je bio daleko od crte, Avdija se sručio prema golu Irana, ušao u prostor... "Idi hrabro!" uzviknuo je tada sukomentator na lokalnoj bosanskohercegovačkoj televiziji. Nije srčanom Avdiji nitko trebao poviknuti da bude hrabar; opalio je Avdija k'o što pali deset armija. Lopta je odsjela u mreži; Avdija Vršajević zabio je gol na najvećoj sceni za nogometaša, makar to bila "utješna" utakmica.

"Ti si naš ponos, Avdija,

Ti si naš ponos k'o zastava"

Našla se i slika njegova

Usred fabričkih novina

Ali, kako to obično biva s temperamentnom rajom i nerealnim očekivanjima, euforija je brzo prerasla u linč. Pape Sušić okarakteriziran je kao šarlatan koji je kriv što je BiH ispala već u grupnoj fazi natjecanja. Ne samo to, već je bio i tip kojem su menadžeri krojili popis za SP, a prsti se onda upere u one koji daju na sebe. Što od toga bilo točno, a što pretjerivanje usijanih glava sada je manje bitno. Između ostalog, prst je uperen i na Avdiju. Govorili su tada da je Avdija dospio na popis preko svog menadžera, kako je Pape tu "uzeo zub". Nije nitko više mario za činjenicu da Bosna i Hercegovina i nema baš bekova-dešnjaka "na lopate", da je prvi pick, Mensur Mujdža,  nepouzdan s obzirom na česte ozljede, kao ni to da je Avdija zapravo u svojoj rudimentarnosti ipak bio prvotimac Hajduka i osvajač hrvatskog Kupa. Kada krene linč, samo se traži Pedro, a to je u ovom slučaju bio Avdija.

Dođoše nova vremena

Izgubi se negdje Avdija

Zaboravili smo svi na njega

Imamo dovoljno bagera

Doduše, nije se baš zagubio Avdija nakon toga, iako je od Svjetskog prvenstva odigrao tek dvije utakmice za Bosnu i Hercegovinu. Pričalo se nakon SP da je za njega zainteresiran Middlesbrough, špekulacija je imala temelja, ali on sam nije mogao dobiti radnu dozvolu i sve je propalo. Hajduk mu je izašao u susret, te mu je dozvolio da kao slobodan igrač ode u turski Osmanlispor. Avdiji kao da je bilo gotovo pa svejedno što ga čeka, na odlasku se tek zahvalio Hajduku na svemu - na činjenici što je tamo radom dospio do reprezentacije i do svojih 90 minuta slave na Mundijalu - te je nastavio kao i dosad, samo na desnoj strani travnjaka Osmanli stadiona. Samo ponekad ga se, kao i Alije direktori osnovne u pjesmi, ljudi sjete; primjerice, kada smo ga vidjeli da u utakmici Europa lige prkosi igračima Villarreala.

Društvo, na ovim prostorima, nema nikad razumijevanja za skromne ličnosti koji su veliki radnici. Često ih se redikulizira, podcjenjuje i iživljava nad njima; sve kako bi oni koji su gledali kako pune kolica istovremeno punili džepove i sebi pripisivali zasluge. Tako se za Aliju i njegov nadljudski poduhvat vjerojatno nikada ne bi saznalo da od njega koristi nije imala Partija, kao što se ni za Avdiju vjerojatno nikada ne bi čulo da je podlegao ismijavanju tribina zbog svoje jednodimenzionalne i zastarjele uloge na terenu. Obojica su dobili svoje značke udarne, zasjali i nakon toga otišli u veći ili manji zaborav.

Priča o Aliji Sirotanoviću i Avdiji Vršajeviću stoga treba biti pouka o mukotrpnom radu i skromnosti, kao i putokazu da se i bez nekih naizgled "velikih" znanja može ostaviti dubok trag.

Pa makar ih od zaborava uza sve zasluge morali spašavati redovi pjesama i linije tekstova. 

Magarci