From 'kloc' to Immortality: Edin Džeko's Historic ...

FACE THE CURTAIN WITH A BOW

Geppetto je najveća žrtva modernog nogometa

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

24/02/2017

Kada je Vardy preksinoć smanjio prednost Seville na 2:1 u utakmici na Sanchez Pizjuanu, u izvještaju s utakmice naveo sam da je taj "gol ni iz čega" ne svjetlo na kraju tunela za Leicester, već reflektor u oči čovjeka koji godinama traži izlaz iz tunela. U ovom konkretnom slučaju riječ je o točno 748 minuta koliko je engleski reprezentativac čekao na pogodak, dok Leicester čitavu sezonu čeka taj "lucky break" koji iz objektivnih razloga nikako ne dolazi. Ipak, ishod je jedno, ali dojam je drugo: rezultat još jedne siromašne predstave je šokantna sinoćnja vijest da se klub odlučio rastati s čovjekom koji ih je upisao u povijesne knjige, trenerom Claudiom Rainerijem.

Kao kakav osvajač dobitka na lotu, mnogi su se pitali što će biti s Leicesterom nakon povijesnog trijumfa u Premiershipu. Kako uopće definirati ciljeve nakon što jednim čudesnim potezom promijenite povijest i odbacite stil života koji ste gajili otkako ste praktički sazrijeli? Upravo se tu krije ona ključna bitka, ona Pandorina kutija koja kao da je Ranieriju stigla uz plaketu kojom se potvrđuje da je on trener koji je odveo jedan mali Leicester do naslova prvaka Engleske, a za koju "Tinkerman" nije uopće imao ideju kako izgraditi strategiju za nju.

Rijetko ga tko uopće može i kriviti.

Nogomet je postao odvratan biznis; činjenica je da perspektiva nas navijača – ili konzumenata, ovisno o poziciji gledišta – nije ni približno ista kao ona koju gaje vlasnici sportskih kolektiva. Vlasnik Leicestera Vichai Srivaddhanaprabha - čovjek koji bi, da je kojom prigodom znanstvenik, samo svojim imenom i prezimenom minimalizirao šansu plagiranja njegovih radova – ovim je činom samo potvrdio ono što mnogi od nas već znaju, da na kraju dana on razumljivo sve skupa gleda kroz prizmu biznisa. Jednu godinu možete ostvariti neuobičajeno velik profit, ali ako već iduće ne možete razviti model kako taj učinak, bez obzira na njegovu nevjerojatnu "težinu", možete ne samo ispratiti, već i dodatno unovčiti – za gazdu ste promašaj. Malo je mjesta za sentiment.

Ipak, za simpatičnog "Geppetta" Ranierija ovo nije prvi put da je  doživio ovakvu sudbinu. Naravno, njegov uspjeh s Leicesterom apsolutno je lišen bilo kakvog konteksta, ali postoji situacija koja je prethodila ovoj, kada je na sličan način stigao na put izgradnje svog magnum opusa, da bi na kraju bio lišen rada preko noći. Rijetko se tko više sjeća Chelseaja u eri prije ulaska Abramoviča u klub, ali budite sigurni da Ranieri to nikada nije zaboravio.

Claudio Ranieri stigao je na Stamford Bridge u rujnu 2000. godine, nakon što je njegov zemljak Gianluca Vialli završio svoju dvije i pol godine dugu karijeru na klupi Chelseaja; prvo kao igrač-trener, zatim kao punopravni trener. Unatoč činjenici da je doveo Chelsea do razmjerno zapaženih rezultata, kao što su trijumfi u upokojenom Kupu pobjednika Kupova, europskom Superkupu, kao i do najboljeg plasmana u elitnom razredu engleskog nogometa još od 1970. godine, Vialli je na kraju izgubio svlačionicu, tada prepunu iskusnih igrača poput Dana Petrescua, Didiera Deschampsa i zemljaka Gianfranca Zole. Ta pobuna je utabala put "kultu pobunjenika" u plavoj svlačionici; metoda koja će skidati glave trenerima na Stamford Bridgeu godinama unaprijed.

Ranieri je u tu "kutiju s čavlima" ušao nakon što je ostavkom preduhitrio neminovni otkaz u Atletico Madridu, koji je tada prolazio kroz crne dane pod kontroverznim predsjednikom, pokojnim Jesusom Gilom. Mnogi su sa skepsom gledali na njegov angažman u Chelseaju s obzirom na recentne rezultate; sličnost koja će mnogima pasti na pamet kada se osvrnu i na njegov dolazak u Leicester poslije katastrofe u ulozi izbornika grčke reprezentacije. Ipak, jezičnoj barijeri i skepsi unatoč, "Geppetto" je krenuo rekonstruirati klub po potpuno drugačijem pristupu od onog Viallijevog, koji ipak nije mogao napraviti distinkciju između uloge vođe na terenu i uloge trenera.

I to nije izgledalo loše, dapače. U četiri sezone provedene u klubu Ranieri doduše nije donio srebrninu u klub, ali napravio je kult koji je po mnogima prelako zaboravljen. Kult "čovjeka za dlaku", kojem je opipljiv uspjeh s limitiranom ekipom nekako uvijek zamalo izmicao. Malo manje onaj izgubljeni FA kup 2002. godine, koliko fatalna sezona 2003./04., koja ga je paradoksalno koštala mukotrpno građenog posla. Te je sezone od Chelseaja napravio prvog pratitelja nepobjedivoj selekciji Arsenala, koji je prvenstvo ipak premoćno osvojio bez poraza, ali kao i danas, jedna utakmica mogla mu je u konačnici spasiti posao.

Bio je to 20. travanj 2004., polufinalna utakmica Lige prvaka na stadionu Luja drugog u Fontviellieu. Monaco je igrom slučaja i tada bio hit-momčad Lige prvaka, a taj polufinalni prvi susret njih i Chelseaja označen je prešutno kao onaj koji je značio "život ili smrt" Ranieriju, unatoč sasvim povoljnom položaju njegove ekipe u tom trenutku. Monaco je na kraju slavio sa 3:1, a prvi pogodak na utakmici postigao je Dado Pršo. Iako je Chelsea imao zalog od tog gola u gostima koji je postigao Crespo u 22. minuti, izraz lica tadašnjeg izvršnog direktora kluba, Petera Kenyona, rekao je sve. Chelsea je u uzvratu ispao nakon 2:2 kod kuće, a nepunih mjesec dana poslije Ranieri je izgubio posao.

Retrospektivno je njegov otkaz bio predmet mnogih rasprava, iako je zapravo sve bilo unaprijed jasno. Već početkom 2003. godine znalo se da u klub ulazi ruski magnat Roman Abramovič, koji nije mario za nikakvo nasljedstvo talijanskog trenera. Čovjek je to koji – kao i mnogi tajkuni i biznismeni koji ulažu u klubove – nije mario za stil, postepeni napredak ili činjenicu da je ovaj u klub doveo imena poput Petra Čecha i Franka Lamparda ili da je od Johna Terryja napravio igrača koji je prerastao u ikonu kluba. Abramovič je tražio čovjeka koji će istovremeno biti ekskluzivno ime, ali i koji će mu biti kadar odmah donijeti trofeje; jer trofeji znače profit. To ime bilo je ono Josea Mourinha, trofejnog trenera Porta koji je već iduće sezone donio titulu na Stamford Bridge, prvu nakon pedeset godina čekanja. To što je ta titula imala na jednom uhu trofeja otiske Claudija Ranierija malo je koga bilo briga. Svijet voli pobjednike, pjevala je Colonia.

Nevjerojatan podvig Ranierija u Leicesteru došao je kao predivna priča svim nogometnim romantičarima, koji su već izgubili nadu da ćemo ikada više u današnjoj eri vidjeti takvu priču Davida koji porazi Golijata. Ali za "Tinkermana" to je bila katarza, ispravljena nepravda koja mu je nanesena još te 2004. godine. Sudbina je htjela da mu počasnu stražu na kraju prošle sezone održi upravo momčad Chelseaja na Stamford Bridgeu, a malo tko može reći da se Ranieri tog trenutka nije osjećao kao odbačeni dečko koji kasnije uspije, pa zatim s ponosom prođe kraj djevojke koja ga je odbacila, a koja je pak u tom trenutku bila potpuno drugačija osoba - u lošijem smislu.

Jeziva je istovremeno igra sudbine u kojoj je zapravo Ranieri osvajanjem titule od jedne od najdivnijih sportskih "anomalija" u povijesti napravio čudovište koje ga je u konačnici i pojelo. Vardy je preksinoć baš kao i Crespo onda postigao pogodak koji je jamčio da je uzvrat – bez obzira na stanje na terenu – još uvijek otvorena priča, ali koji ga u konačnici nije mogao spasiti od ralja trenerske omče. Teško je uvjeriti ljude da se imaju za što boriti kada su mnogi od njih ostvarili ono što realno i nisu predodređeni za ostvariti. Jer, budimo realni: Vardy nije svjetska klasa, Huth i Morgan nisu budućnost stopera – već upravo suprotno, prošlost - Kante je na kraju ispao samo jedan, dok je Okazaki kudikamo lošija individua, ali puno bolja kolektivna komponenta od Mahreza.

A trijumf Leicestera lani bio je upravo to – trijumf kolektivne igre. One u kojoj su igrači sami shvatili da isključivo fokusiranjem na cilj i davanjem maksimuma u svakom trenutku mogu isti zaista i ostvariti. Tražiti da ipak limitirana ekipa i dalje daje sve od sebe kako bi dosegnula nove nerealne ciljeve – e to je već pravi nemoguć posao. Lako bi bilo reći da je to isključivo posljedica "gazdine" sljepoće odsjajem srebrnine, ali s druge strane to je jednostavno naličje paradigme nogometne stvarnosti danas. Borba za profitom poremetila je sustav vrijednosti do te mjere da se sve granice realnosti brišu, jer koliko god je Ranieri znao s čim ima posla tako što je od praktički dizanja trofeja upozoravao da je njihova realnost "mali Leicester koji se bori za opstanak", toliko je to nešto što Srivaddhanaprabha ne može pojmiti.

On ovdje ne vidi kolektiv koji je premašio očekivanja i ispuhao se, već momčad koja je osvojila naslov prvaka. Djelomično je sličan slučaj i West Hama, koji nakon sjajne prošle sezone komercijalnom ekspanzijom očekuje ipak nerealno etabliranje preko noći na terenu. Marketing i travnjak su dva odvojena aspekta funkcioniranja.

Naš junak "Geppetto" je neupitno jedna od najvećih žrtava modernog nogometa i nesuvisle želje za uspjehom. Ipak, ne treba ga previše žaliti, on je u maniri heroja iz kakvog romantičnog filma dobio svoj closure osvajanjem titule. Svoje slomljeno srce zakrpao je u tom trenutku, a to hoće li i dalje pokušati trajati na najvišoj razini stvar je njegove volje. U legendarnom "Life of Brianu" možda i najpoznatija scena je ona u kojoj lik Briana Cohena osude na smrt razapinjanjem, da bi ga lik Erica Idlea oraspoložio onom kultnom pjesmom "Always Look on the Bright Side of Life".

Teško je ne zamisliti Ranierija kako se udaljava sa King Power stadiona pjevušeći stihove:

"For life is quite absurd,

And death's the final word.

You must always face the curtain with a bow!

Forget about your sin - give the audience a grin,

Enjoy it, it's the last chance anyhow"

 

Magarci