Grbavica: The People's Stadium

RIOT GRRRLS

Equal Pay For Better Play: Kako su američke reprezentativke 'pokazale k****' Savezu?

Piše:
Juraj Vrdoljak

@Sobonja

21/02/2017

Rijetko se događa u nogometu da dvije paralelne priče imaju dva dijametralno suprotna ishoda, ali da istovremeno strana koja je kudikamo uspješnija dobije zamjetno manje publiciteta i nagrade od one koja je bila gubitnička. Međutim, iznimke uvijek postoje; iznimke koje će možda promijeniti lice omiljene nam igre.

Priča prva; igrači u dresovima nogometne reprezentacije Sjedinjenih Država razočarano leže na podu nakon iscrpljujućeg trilera zvanog 120 minuta osmine finala Svjetskog prvenstva protiv Belgije. Nakon jedne od najupečatljivijih utakmica knockout faze tog natjecanja u Brazilu 2014. Belgija je u konačnici pred 51.227 gledatelja bila ta koja je izborila prolazak u četvrtinale, iako je momčad SAD-a bila ugodno iznenađenje turnira u smislu postavljanja na terenu i samog stila igre.

Priča druga. Gotovo godinu dana poslije, igrači u istim tim dresovima reprezentacije Sjedinjenih Država slavodobitno trče u zagrljaj suigračima u navlakama koji su istrčali na teren kako bi zajednički proslavili pobjedu u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva, u kojem su netom svladali reprezentaciju Japana s uvjerljivih 5:2 pred 53.341 gledateljem na tribinama stadiona BC Placea u kanadskom Vancouveru. Do naslova je reprezentacija SAD-a stigla preko šest pobjeda i tek jednog remija u grupnoj fazi, uz gol razliku 14:3, od čega su dva gola primili upravo od Japana u finalu.

Pa ipak, ova prva ekipa sastavljena od 23 igrača kao i ova druga je za taj – naravno, ako uklonimo "umjetnički" dojam - nemjerljivo lošiji nastup  zaradila po glavi dvostruko više novaca od ove prve. Razlog?

Momčad iz prve priče je muška nogometna reprezentacija, a iz druge ženska.

Najveći uspjeh muške nogometne reprezentacije Sjedinjenih Država je treće mjesto na SP 1930. godine u Urugvaju, dok je u modernom dobu stigla do četvrtfinala u Japanu i Koreji 2002. godine, gdje je ispala od Njemačke. Ženska nogometna reprezentacija SAD-a je službeno oformljena punih sto godina nakon muške, 1985. godine. U ovih dvadeset i dvije godine postojanja osvojila je tri naslova svjetskih prvaka (1991., 1999. i 2015.), a u šest nastupa na Olimpijskim igrama bile su čak četiri puta osvajačice zlatne medalje (1996., 2004., 2008. i 2012.). U posljednjih petnaest godina ženska nogometna reprezentacija SAD-a je u prosjeku bila druga na svijetu punih pet godina, od 2003. do 2008., dok je nakon toga uslijedio period od šest godina (od 2008. do 2014.) u kojem su bile konstantno najbolja ženska reprezentacija svijeta po rankingu FIFA-e. Komparativno s muškom selekcijom u periodu od 2000. do 2016. godine, žene su pobijedile u gotovo dvostruko više susreta od njihovih muških kolega (295 naspram 150, prema podacima Nogometnog saveza SAD-a). Dakle neosporno je da ženska nogometna reprezentacija zna raditi ono za što su profesionalno plaćene. Ali trebalo je ponovno postati svjetski prvak da bi paradoksalno situacija postala neizdrživa.

Mjesec i pol dana nakon osvajanja naslova svjetske prvakinje, veteranska čuvarica mreže SAD-a Hope Solo suspendirana je iz reprezentacije zbog "neprofesionalnog ponašanja". Dok je Solo zaista često "prgava" igračica, što se vidjelo i na utakmici protiv Švedske na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru lani kada je praktički izvrijeđala protivnice, ovdje je ipak riječ o nečem većem. Radi se o presedanu u povijesti svjetskog nogometa; da se po prvi put u nogometu na najvišoj instanci i formalno povuklo pitanje zbog čega su žene lošije plaćene od muškaraca za posao koji ne samo da bolje obavljaju, već i u neophodnom kontekstu tržišnih načela kao reprezentacija kreiraju čak 20 milijuna dolara marketinških sredstava više u odnosu na njihove muške kolege. Solo nije štedjela rječnik ni u tom slučaju, već je zajedno s pet kolegica iz momčadi podigla tužbu protiv Nogometnog saveza Sjedinjenih Država zbog radne diskriminacije uvjetovane rodnom ulogom. Žene su im odlučile, barem kolokvijalno - kad eto ne mogu formalno - "pokazati kurac", koji očito radi toliku razliku kada je u pitanju distrubucija sredstava od kojih žive. A kolika je to točno razlika vidi se upravo na primjeru posljednjih nastupa na SP s početka priče. Brojke koje je razložio novinar uvaženog Sports Illustrateda, Grant Wahl, govore za sebe.

Muškarci su za plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu kolektivnim ugovorom sklopljenim sa Savezom zaradili 2 milijuna dolara, dok su žene za plasman na Svjetsko prvenstvo u Kanadi, koje su osvojile, zaradile 300 tisuća dolara. Objektivnosti radi, bitno je za naglasiti kako muškarci za plasman trebaju odigrati šesnaest kvalifikacijskih susreta u odnosu na samo pet koliko je potrebno ženama, ali bez obzira na tu činjenicu radi se o razlici od čak 65 tisuća dolara po utakmici. Oni igrači muške nogometne reprezentacije koji su odabrani kao dio rostera od 23 igrača za Svjetsko prvenstvo zaradili su 55 tisuća dolara po glavi, u odnosu na 15 tisuća koliko su zaradile žene. Muškarci su bez obzira na ishod prijateljskih utakmica odigranih ususret SP-a imali garantirani bonus od 1.500 dolara po glavi, uz dodatni bonus u iznosu od 7.500 do 14.100 dolara ovisno o ishodu; žene su dobivale 1.350, ali pritom samo ako su pobijedile. Na samom Svjetskom prvenstvu su muškarci dobivali bonus od 5.500 dolara za nastup u utakmici grupne faze, uz dodatne bonuse ovisno o ishodu utakmice. Pogađate, žene nisu dobivale nikakav bonus.

Diskriminacija je otišla toliko daleko da su žene putovale avionom na SP ekonomskom klasom, dok muška nogometna reprezentacija ima garantirane letove isključivo business klasom.

Još jedna bitna stvar za cijelu priču je način na koji Nogometni savez Sjedinjenih Država održava ženski klupski profesionalni pogon u korelaciji s reprezentativnim obavezama. Dok je diljem svijeta uvriježena praksa da savezi u svojim kolektivnim ugovorima obuhvaćaju subvencije nogometašima za njihove reprezentativne obveze isključivo kroz prizmu subvencija i stimulacija za nastupe u reprezentativnom dresu, ovdje je stvar ponešto drugačija. Pošto je Nogometni savez SAD- formalno vlasnik ženske nogometne lige (National Women's Soccer League), on je zadužen i za poseban platni režim reprezentativkama koje istovremeno igraju u NWSL-u. Ali bez obzira na to što reprezentativke nominalno od Saveza dobivaju dvostruke plaće, to je svejedno nemjerljivo manji iznos od onog koji dobivaju njihove muške kolege. Prema financijskim izvješćima Saveza SAD-a za 2015. godinu - onu u kojoj su žene osvojile SP u nogometu - Hope Solo i Carly Lloyd, veteranska kapetanka reprezentacije i dvostruka osvajačica titule najbolje nogometašice svijeta po FIFA-i su od Saveza zaradile ravno 160, odnosno 180 tisuća dolara manje od njihovih muških pozicijskih i statusnih pandana, Tima Howarda i Clinta Dempseyja. Njih dvije su u fiskalnoj godini zaradile 240 tisuća dolara svaka, dok je Clint Dempsey zaradio 428 tisuće, a Tim Howard nešto manje od 400 tisuća dolara.

Kako to obično biva - što znamo jako dobro i mi na ovdašnjim prostorima – Savez se nakon tužbe zaogrnuo u veo tajnovitosti, zaštićen manjkom transparentnosti, dok je sve "pobunjenice, umjesto novim kolektivnim ugovorom kojim bi osigurali da one koje postižu zamjetno bolje rezultate na i van terena nagrade smanjenjem platne diskrepancije nagradio – višemjesečnim suspenzijama. Od javnih priopćenja dobila se tek štura i generična PR vratolomija u vidu priopćenja koje se ni na koji način ne referira na spornu situaciju, već u prvi plan gura "tridesetogodišnju tradiciju potpomaganja razvoja ženskog nogometa na svjetskoj razini", što im je očito bilo nedovoljno vremena da nakon određene točke razmotre fer usklađivanje dividendi. Situacija se do dana današnjeg još uvijek nije razriješila; pregovori oko novog kolektivnog ugovora još traju i ne vidi im se kraj. Kapetanka nogometne reprezentacije Becky Sauerbrunn je u nedavnom intervjuu za američki Vice izjavila kako su reprezentativke spremne čak i na štrajk kako bi ukazale na nejednak položaj u odnosu na njihove muške kolege, nešto što su u recentnoj povijesti već uzimale u obzir.

No ono što je još značajnije u ovoj cijeloj priči na jednoj višoj razini je što je ovo prva otvorena polemika oko ovog gorućeg pitanja na svjetskoj razini. Ženski nogomet je u posljednja dva desetljeća doživio ogroman iskorak, kako kvalitativno, tako i komercijalno, što je aspekt bitan onima koji su u poziciji distribucije novca onima koji ga svojim igrama i generiraju - igračima. Specifična situacija oko nogometa u Sjedinjenim Državama je dovela do toga da je to zapravo prva zemlja u kojoj je ženski reprezentativni nogomet u rezultatskom, ali i komercijalnom  smislu dostigao – i nadmašio - učinak muškog. Ukoliko ovo javno nezadovoljstvo svjetskih prvakinja rezultira pravičnijim novim kolektivnim ugovorom, onda bi to sasvim promijenilo paradigmu distribucije dobara na ženski nogomet na svjetskoj razini. U prijevodu, nogometašice koje su svojim igrama dovele do masovne popularizacije ženskog nogometa diljem svijeta ne bi više samo gledale kako ih se na temelju tradicionalnog svjetonazora spočitava, dok se novci od marketinga trpaju u džep glavešinama iz raznih saveza. Svojim golovima, asistencijama i igrama su dovele sport do praćenja na globalnoj mainstream razini, ali kada dođe do poštene podjele zarade, onda se na njih gleda kao na one žene koje se polugole hrvaju u blatu. Hope Solo i njene suigračice su odbile biti dio blata, gdje je ona kao prava Riot grrrl svojedobno izjavila:

"Ne bih mogla biti igračica kakva jesam bez da sam ovakva osoba. Možda nekada tijekom karijere nisam rekla ispravne stvari ili postupila najbolje, ali glavna misao mi je uvijek bila dobrobit momčadi, suigračica i ženskog nogometa. To je misao koju ću nastaviti proklamirati sa jednakom strašću kao s onom kojom igram nogomet."

Magarci